ASSASSIN’S CREED VALHALLA

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Recenziju prethodnog Assassin’ Creeda započeo sam cviljenjem kako Odyssey nema veze sa Assassinima, a još manje s njihovim Creedom. Premda je tako moralo biti jer se ta igra kronološki odvijala prije osnutka sjenovite organizacije Hidden Ones, u gameplayu se osjećalo da Assassin’s Creed igru više ne igramo s likom koji je Asssassin. I uplašio sam da će se isto nastaviti u vikinškoj Valhalli jer je Ubisoft za tu igru doslovno najavljivao da ćemo raditi sve #LikeAViking. A nekim ironičnim čudom, iza tog slogana nalazi se Assassin’s Creed koji je sličniji starom Assassin’s Creedu neko zadnje dvije igre u serijalu.

Početna cijena Recenzirana verzija Recenzentski primjerak
59,99€ PC Ustupio izdavač igre

Naravno, Valhalla je igra na kosturu Originsa i Odysseya pa ne očekujte totalni povratak na format akcijske avanture. I ova je igra građena oko elemenata RPG-a, sa sustavima questova, lootom, grananjem priče kroz odabire u dijalozima i sl. Međutim, vratila se tradicionalna mehanika na kojoj je AC serijal građen, a to je „stapanje“ s okolinom. Možete tako navući kapuljaču, sjesti na klupu i promatrati protivnike bez da vas oni zapaze. Možete se zavući u grupu redovnika pa s njima neometano hodati po takozvanoj „zoni nepovjerenja“.

U prethodne dvije igre sve mete za eliminaciju uglavnom su se nalazile u protivničkim bazama i premda je tiha eliminacija bila moguća, uvijek se šuljanje svodilo na skrivanje u travi i vrebanje s krovova. U Valhalli i dalje postoje takve zone, ali postoje i zone u kojima možete koristiti okolinu u svoju korist. Primjerice, možete nagovoriti pijanca da vas slijedi pa mu reći da nema alkohola za njega, na što će on stvoriti dramu nasred ulice i tako privući stražare.

Možete obećati pijancu pivo pa će on stražarima napraviti dramu nasred ulice kad mu kažete da je gajba prazna.

Značajniju ulogu sada ponovno ima čulo Assasina. Naime, ptica koju se ovdje koristi više nema funkciju drona kojim možete označiti poziciju svih neprijatelja u kampu. Možete situaciju izvidjeti pomoću svog gavrana, ali protivnike označavate „skeniranjem“ tek kad ste im u blizini i to označavanje radi privremeno.

Vratilo se i garantirano eliminiranje meta iz zasjede pa sada više nema situacija da vam skrivena oštrica nije dovoljno snažna za eliminaciju likova u jednom potezu. U Valhalli imate dvije opcije. Ubojstva mogu biti dio QTE sekvenci, što znači da morate stisnuti odgovarajuću tipku u pravom trenutku da bi ubojstvo bilo instantno. Ako vam se to ne sviđa, možete uključiti opciju garantiranog umorstva bez te mini-igre, što je najsličnije starim Assassin’s Creed igrama. Također više nema protivnika koji su toliko visok level da ih uopće ne možete ubiti. Leveli postoje, ali ne postoje neuništivi protivnici.

Više nema protivnika koji su toliko visok level da ih uopće ne možete ubiti.

Tradicionalne mehanike Assassina su tu, ali to ne znači da igra forsira igrača na jedan stil igranja. U malo starijim AC igrama, poput Unityja, mogli ste primjerice dobiti Game Over ekran ako bi vas protivnici u nekim misijama primijetili. Ovdje toga nema nego uvijek imate mogućnost za izvođenje plana B, a plan b je otvorena borba. Ako trebate ukrasti ključ od protivnika možete to obaviti tiho bez da vas itko vidi (i bez da se samo skrivate u žbunju), a možete sami pobiti cijeli kamp samo radi tog jednog ključa.

Dakle, igra vas ne gura prema tom stealth pristupu kao stari AC-ovi, barem ne direktno. Na to se morate prisiliti sami, pa ako želite nešto bliže klasičnom AC-u nikako ne smijete igrati Valhallu na standardnim postavkama težine. Srećom, sada su postavke težine prvi put u 13 godina razdvojene na borbu i stealth, što je dobra stvar. Stealth se inače potiče jedino tako što takve eliminacije donose više bodova iskustva te brže pune mjerač za posebne napade. Tek vam u jednoj rijetkoj prilici igra oduzme svu opremu pa vam ostavi na izbor hoćete li grindati za novu opremu ili ćete se doslovno goloruki uputiti u kamp pun neprijatelja pa iz zasjede zaskočiti jednog jedinog kojega ste došli „piknuti“. Ja sam se odlučio odraditi to na teži način i tad me Valhalla najviše podsjećala na stare Assassine. Jednostavno sam bio fokusiran na eliminaciju i ni na što drugo – nije me zanimalo skupljanje resursa ni traganje za snažnijim oružjem.

Igra blago potiče stealth pristup, ali ne kažnjava ako ga ne koristite.

Ali, ne bi ovo bila Ubisoftova igra da stvari nisu napravljene ofrlje. Sjećate li se kako je u prvom Assassin’s Creedu bijeg od protivnika bio napet dok smo se vraćali u bazu? Iz nekog razloga u Vallhali je ostavljena mogućnost brzog putovanja čak i iz neprijateljskog kampa. Mislim, možete se vi nakon eliminacije patiti da pobjegnete iz protivničkog kampa, ali igra ne brani da „varate“ i uštedite si vrijeme brzim prebacivanjem na drugi kraj mape. Istina, ne možete to koristiti tijekom borbe, ali svejedno djeluje kao ona karta za izlazak iz zatvora u Monopolyju. Slično je recimo i sa štetom koju primate od pada/skoka s visine. Ovdje za razliku od Odysseya možete umrijeti ako skočite s visine, ali igra se maksimalno trudi da vas ne kazni za to pa žrtvuje realističnost na svakom koraku jer npr. možete skočiti s 30-ak metara visokog tornja crkve i to će vas koštati samo polovice zdravlja.

BORBENI PLJAČKAROŠI

Zazirem od bilo kakvog spominjanja realističnosti u kontekstu Assassin’s Creeda, no sama se igra trudi biti upravo takva u nekim segmentima. U borbu je dodan segment izdržljivosti pa vaš lik više ne može napraviti deset izmicanja za redom i onda blokirati svaki napad protivnika. Stamina se ovdje troši svakim izmicanjem i promašenim udarcem, a obnavlja se s vremenom i uspješnim izvođenjem brzih udaraca. Promjena nije drastična, ali borbi ipak daje malo više dubine i taktiziranja.

Također, za razliku od Originsa i Odysseya, ovdje nema automatskog ni neograničenog obnavljanja zdravlja nego imate zalihe kojima se liječite. Ako ostanete bez zaliha usred borbe, obično u blizini negdje imate nešto za pokupiti pa i to postaje element borbe jer treba izbjegavati neprijatelja te istovremeno tražiti magične bobice za liječenje. Takvo obnavljanje zdravlja nije mi se svidjelo kad sam igru igrao prije nekoliko mjeseci, ali u punoj verziji nije me smetalo. Uvijek postoji dovoljno izvora za obnavljanje zaliha i zdravlja pa nikad prije questova nisam morao trošiti vrijeme na nekakvu pripremu. Sve se to stopilo s procesom skupljanja loota usred same misije.

Za razliku od Originsa i Odysseya, ovdje nema automatskog ni neograničenog obnavljanja zdravlja nego imate zalihe kojima se liječite.

Raznovrsnost protivnika također je osjetna u borbi, s time da nije neka ogromna novost. Svako malo nailazite na protivnika koji je brži ili koristi neke specifične napade – npr. baca „bombe“ s vatrom i sl. Tvrdim da to nije novitet jer su u Odysseyu također postojali plaćenici koji su imali svoje specifične karakteristike, a ovdje je to samo preneseno na standardne protivnike koje susrećete u utvrdama i sl. Ipak, i to je odrađeno ofrlje pa tek na najvećoj postavci težine morate prilagođavati taktiku za različite protivnike. Na standardnim težinama samo ih udarate kako udarate i sve druge, tu i tamo se morate izmaknuti njihovim napadima češće nego inače. Nema onoga kao u Ghost of Tsushimi da morate mijenjati stavove u borbi da biste bili efikasniji protiv pojedinih protivnika.

Centralni novitet AC Valhalle su raidovi iliti grupna vikinška pljačkanja samostana i naselja. Cilj je u tim raidovima otvoriti velike škrinje s resursima koje možete iskoristiti za pokretanje trgovina u vlastitom naselju zvanom Ravensthorpe. Raidovi su za Assassin’s Creed novost jer donose timsku borbu, iako u suštini nisu osobito drugačiji od velikih bitaka Sparte i Atene u Odysseyju. Razlika je samo u tome što raidovi imaju malo više aktivnosti uz samu borbu (npr. traženje ključeva za zaključana vrata) te što ih radite sa svojom ekipom Vikinga koje ručno možete birati. Međutim, to što imate svoj tim ne znači apsolutno ništa – nemaju vaši suborci nikakve karakteristike zbog kojih će vam raidovi biti lakši ili teži ako baš njih povedete sa sobom. Svejedno je tko vam sjedi u vašem brodiću za raid.

To što imate svoj tim za raid ne znači apsolutno ništa jer suborci nemaju karakteristike zbog kojih će vam pljačke biti lakše ili teže.

Sam proces pljačkanja u raidovima također je jako suhoparan. Kad vidite jedan raid vidjeli ste ih sve. Svaka lokacija za raid je manje-više ista i nikad me recimo u samostanima nije dočekalo nešto specifično, tipa da redovnici drže misu ili pokrštavanje pogana. Pet godina stari Metal Gear Solid 5 imao je sustav da se neprijatelji prilagođavaju igračevoj strategiji čišćenja kampova, a ovdje nema ničega sličnog. Vikinzi pljačkaju samostan nakon samostana i nijedna regija se ne prilagođava tome niti radi išta da bi se zaštitila od tih pljačkanja. Bilo je toliko potencijala za raidove, a oni su u Valhalli samo demonstracija užasno loše umjetne inteligencije protivnika.

Tijekom raidova se jako često čini da igra jednostavno ne može podnijeti toliki broj boraca odjednom. To jest, može to sve prikazati, ali ponašanje tolikog broja boraca puca po šavovima kad igra treba izračunati što bi svaki od njih trebao raditi. U ogromnim bitkama Odysseyja takvo što nije dolazilo do izražaja jer likovi nisu morali uzimati okolinu u obzir – bitke su se odvijale na ravnom polju i igrač nije morao tražiti pomoć suboraca. Ovdje se AI protivnika i suboraca u nekim situacijama toliko zbuni da doslovno zablokira – znači protivnici stoje i ništa ne rade, čak ni kad ih udarate.

Ponašanje velikog broja boraca na terenu puca po šavovima kad igra treba izračunati što bi svaki od njih trebao raditi.

Nekako sam već odustao od nade da će vojska u Assassin’s Creed igrama ikad biti dovoljno pametna da se ponašaju kao organizirana grupa/jedinica s vodstvom i disciplinom, a ne kao muhe bez glave, ali ovo je baš novo dno jer umjetna inteligencija na trenutke uopće nije funkcionalna ni na minimalnoj razini. Slično vrijedi i za suborce – bez njih ne možete otvoriti neka vrata ili škrinje, a kad ih pozovete njima se ponekad dogodi da se uopće ne odazovu na vaš poziv dok nisu u blizini.

SAGA U PUNOM SMISLU RIJEČI

U recenzijama se obično prvo osvrnem na priču jer se preko nje stvara uvod u temu same igre. Ovdje je priča na drugom mjestu jer imam dojam da ju je i Ubisoft stavio na drugo mjesto. Nije to uvredljivo loša priča nego potencijalno zanimljiv zaplet rastegnut napornim epizodama i čestim skretanjima s teme. Savršena usporedba te priče jesu nedavna prepucavanja na relaciji aktualnog hrvatskog premijera i predsjednika: bilo je zabavno kad je krenulo, a onda je postalo zamorno do razine bizarnoga.

Priča Valhalle je poput nedavnog prepucavanja hrvatskog premijera i predsjednika – bilo je zabavno kad je krenulo, a onda je postalo zamorno do razine bizarnoga.

Saga o vikingu Eivoru koji se bori protiv svoje sudbine djeluje zanimljivo. Eivor se odupire proročanstvu da će izdati svog brata pa kaže: „Neću izdat’ ja, brata nikada!“, a igrač tu ima utjecaja kroz svoje izbore i želi doznati kako će do tog sukoba doći te kakav će mu ishod biti. Isto tako je interesantno iščekivanje konačne Eivorove sudbine koji svoje kosti ostavlja u dalekoj stranoj zemlji, a igrač to zna od samog početka zahvaljujući segmentu priče u modernom vremenu s Laylom Hassan. Intrigantno je razotkrivanje šireg misterija kako se Eivorova priča uklapa u ostatak Assassin’s Creed serijala.

Ono što nije intrigantno ni zanimljivo ni zabavno jesu sve sitne epizodne priče koje igrač mora proći dobrih 40-ak sati da bi doznao odgovore na gore spomenute dijelove priče. Svaka regija u Britaniji je jedna takva epizoda, a Eivorov cilj je da svrgne ili postavi vladare tih regija kako bi zadobio njihovu podršku za svoj klan. Koristio sam usporedbu da je priča ovdje zanimljiva koliko i svađe na domaćoj političkoj sceni upravo zato jer ove epizode i jesu politička prepucavanja o tome tko zaslužuje biti vladar i što će on napraviti za tu regiju. Svaka od regija ima set od 5-6 misija i koliko god one bile raznovrsne, priča između njih uspavljivala me stereotipnim likovima. Ima nekih iznimki, primjerice istraga ubojstva u Lundenu, odnosno tadašnjem Londonu; ali većina drugih priča bila mi je za zijevanje.

I ono što je zanimljivo na 50+ sati postane rastegnuto.

Tako je to kad pisci moraju stvoriti niz priča koje bi igrača zadržale 50+ sati pred ekranom jer toliko gameplay mora trajati prema Ubisoftovim standardima. Na 50+ sati i ono što je zanimljivo postane rastegnuto. Čak i kad centralna priča ne traje toliko, djeluje rastegnuto kad se igraču svako malo skreće pozornost na nešto drugo. Baš kao i Odyssey, Valhalla ima tri međusobno isprepletene priče: jednu Eivorovom o vikinškom klanu, drugu o drevnom kultu i Assassinima, te treću o nordijskoj mitologiji i Eivorovoj poveznici s bogovima. Ne moraju se te priče igrati paralelno, možete završiti jednu pa ići na drugu, ali svako malo Valhalla podsjeća igrača da te druge priče postoje. I onda kad uđete u jednu, na 2-3 sata zaboravljate što se uopće događalo u drugoj.

Pozitivna vijest u tome jest što Ubisoft nije ograničio fantasy dio priče na ekspanzije koje se plaćaju. Ako vas intrigira taj segment AC serijala, u Valhalli nećete morati imati Season Pass da biste posjetili neke lokacije koje su totalno drugačije od ostatka igre. Ne želim vam ništa spoilati ako niste gledali trailere, reći ću samo da me smetalo što je Odyssey ogradio Elysium, Had i Atlantidu kao DLC sadržaje. Ovdje to nije slučaj, što ne znači da DLC-ova neće biti već samo da egzotični i vanzemaljski dio igre nije isključen iz glavnog paketa. Nekima to možda neće odgovarati no opet – to je odvojeni komad priče koji možete i ne morate doživjeti.

Ako vas intrigira fantasy dio AC serijala, u Valhalli ne trebate Season Pass da biste posjetili lokacije koje su totalno drugačije od ostatka igre.

A kad sam kod odvojenih stvari, Valhalla osim glavnih misija ima i sporedne zadatke, s time da su oni ovoga puta mnogo zanimljiviji nego u zadnje dvije igre. Zanimljiviji su jer zapravo nisu ni izvedeni kao klasični questovi nego ih se naziva misterijima. Naziv je drugačiji jer su to češće situacije nego zadaci, a kao takve ne oduzimaju puno vremena samom igraču. Primjerice, jedna takva situacija jest kad nađete lika koji ima sjekiru u glavi i možete ga riješiti muka i uzeti sjekiru za sebe, ili ga utješiti i uvjeriti da nastavi živjeti.

Razvojni si je tim ovdje dao truda i ubacili su raznorazne bizarnosti, npr. u jednoj situaciji pojedete gljive od kojih dobijete halucinacije pa se nađete na livadi s tuljanima i morate pronaći načina da si razbistrite um. Možda vam sve to zvuči jako bedasto, ali je miljama raznovrsnije i zabavnije od dosadašnjih zadataka tipa „odi u kamp i oslobodi taoce“. Na kraju krajeva, imao sam veću motivaciju da istražujem takve situacije jer sam znao da mi neće trebati 5-10 minuta da ih riješim nego ću ih doživjeti kroz minutu ili dvije.

IZBACI SAD, POPRAVI KASNIJE

Igrao sam PC verziju AC Valhalle i na mom zastarjelom hardveru koji uključuje GTX 1060 igra se izvodila iznenađujuće dobro u High postavkama pri 50-60 sličica po sekundi. Iako Ubisoft preporučuje snažniji hardver, Valhalla je vizualno identična Odysseyu i zapravo ne donosi nikakav grafički napredak na ono što smo vidjeli prije dvije godine. Da se razumijemo, još uvijek je to jedna od ljepših igara današnjice, ali njezina tehnička podloga polako pokazuje svoje godine.

Već sam spomenuo kako igra povremeno puca po šavovima s kalkulacijama kod umjetne inteligencije, a nije baš ni daleko u ostalim tehničkim aspektima. Nema što nisam doživio: od rušenja igre i totalnog zamrzavanja, preko pucanja zvuka do zapinjanja u objektima. Kao i u slučaju druge bugovite igre u režiji Ubisofta, Watch Dogs Legion, i ovdje će dio tih bugova s vremenom biti ispravljen, neki čak odmah po lansiranju igre uz Day 1 zakrpu, ali svejedno osjećam potrebu da tome prigovorim. Ovo je ipak treća igra od velike promjene AC-a, peta AC igra ove generacije hardvera i u izradi je bila minimalno tri godine. Nepojmljivo mi je da uz sve to ima više bugova nego je Odyssey imao po izlasku. Ubisoftu je očito važnije pripremiti podršku dodatnog DLC sadržaja i najaviti ju prije izlaska same igre nego osigurati da igra bude maksimalno sređena prije nego se bace na popratni sadržaj.

Trojac za pobjedu

Znam da je nekim igračima glazba najmanje važan dio AC igara, no stvarno mislim da je glazbena podloga daleko najkvalitetniji dio Valhalle. U fenomenalnim skladbama za ovu igru spojilo se troje fantastičnih autora. Vratio se Jersper Kyd koji je radio glazbu za Assassin’s Creed serijal od samih početaka, zadnji put za AC Revelations. Sarah Schachner nastavila je apsolutno predivan rad započet u AC Origins, a šlag na vrhu ove slasne torte je norvežanin Einar Selvik koji je radio glazbu za seriju Vikings. Taj je trojac napravio po meni najbolji soundtrack u Assassin’s Creed serijalu pa se sada u opcijama s razlogom nalazi ona za učestalost sviranja glazbe tijekom igranja. Stavite da glazbu čujete što češće, zahvalite mi poslije.

NIJE RECIKLAŽA NEGO LJUBAV PREMA TRADICIJI

Napisao sam skoro šest stranica teksta i spreman sam zaključiti recenziju, no prije toga moram istaknuti da nisam spomenuo hrpu promjena koje Valhalla donosi. Napominjem to jer znam da će se naći oni koji će reći kako je ova igra samo reciklaža prethodne. A istina je da su osim vraćanja blend mehanike i garantiranih ubojstava, izbacivanja „drona“, redizajnu sporednih zadataka te ubacivanja raidova (kakvi god bili), uvrštavanja stamine i mijenjanja sustava liječenja promijenili još niz drugih stvari. Sustav napredovanja je sada drugačiji te je podijeljen na Skills i Abilities sekcije koje se otključavaju na različite načine. Sustav opreme je također drugačiji pa više nema mijenjanja oružja i oklopa svakih 15 minuta. Uvedeno je treniranje konja, tetoviranje i pecanje, vraćena je izgradnja naselja, moguće je ostvarivati i prekidati romantične veze… sve u svemu, poveći broj stvari koje su dovoljno drugačije da Valhalla zaslužuje biti zasebna igra. Nisu sve promjene noviteti i nisu sve novosti jednako dobre, ali trud se ne može osporiti.

A što se konačnog suda tiče, zvučat će banalno. Postoje ljudi koji jako uživaju u ovakvoj vrsti igara i postoje oni kojima recepti Ubisoftove kuhinje nikako ne odgovaraju. Samim time, oni koji su voljeli Origins i Odyssey voljet će i Valhallu. Oni koji zazivaju povratak starog Assassin’s Creeda trebali bi barem isprobati Valhallu (na PC-u igru možete dobiti preko Ubisoft+ pretplate za 15 eura) jer je ovo prvi AC nakon pet godina koji vraća tradicionalne mehanike ovoga serijala. A što se tiče onih koji ne vole rastegnute priče, gameplay pun ponavljanja i igre koje tehnički pucaju po šavu, Valhalla nije tu da ikoga razuvjeri. Ubisoft je dostavio još jednu „uzmi ili ostavi“ ponudu, a ovisno o tome kojoj grupi igrača pripadate, s oba pristupa možete biti zadovoljni. Ako volite ovakve igre, zabavit ćete se u Valhalli. Ako ne volite, ništa značajno nećete propustiti.

Izvor: hcl.hr

Share.

Leave A Reply

%d bloggers like this: