Udruga MoSt već 19 godina skrbi za beskućnike: “Svakoga dijeli jedna plaća od beskućništva”

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Udruga MoSt je kroz ova dva prihvatilišta pružila pomoć velikom broju ljudi i do danas su skrbili za više od 2000 osoba.

 

Naravno da je ova rođendanska proslava koju su MoSt-ovci skromno proslavili u svojim prostorijama bila najbolji prilika kako bi popričali s Denisom Maslovom, voditeljem prenoćišta iz Udruge MoSt.

Most je na sjajan način premostio teške živote priče, neprihvatljivo učinio prihvatljivim. Naime, kako nam Denis kaže,  sve nas dijeli jedna plaća od beskućništva, jer ako imaš kredit, podstanar si, izgubiš posao, nemaš podršku obitelji, stvori se splet okolnosti po kojima svi jednog dana možemo biti u prihvatilištu za beskućnike.

Prošli ste težak put od Zlodrine poljane do Gundulićeve, ali kao Udruga, nikad niste odustali!

“Na Zlodrinoj poljani prihvatilište je funkcioniralo 14 godina i za tadašnje potrebe grada je bilo ‘u knap’, znalo se desiti da za neke nismo imali mjesta zbog prekapacitiranosti, ali zadnjih pet godina funkcioniramo na novoj adresi i situacija je puno drugačija. Na Zlodrinoj smo imali 15 mjesta, ovdje ih imamo 35, tako da je to ipak nova situacija. U posljednje vrijeme promijenila se slika korisnika prenoćišta, dosta je starijih i bolesnih ljudi koji su i sa psihičkim problemima i kojima ulica nije bila izbor. Nažalost, zbog spleta okolnosti, kredita, ovrha, završavali su na ulici, ali ima tu i mladih ljudi. Trenutna ekonomska situacija uvjetovala je da ima sve više mladih ljudi, međutim oni se relativno brzo snađu, nađu posao, iznajme stan, ali im je i nakon toga potrebna naša podrška. Kada im nešto zapne uvijek nam se jave i ta spona ne prestaje.”

“Kada čovjek dođe u situaciju da postane beskućnik, to znači da su sve te njegove društvene spone popucale. Znate kako je, kada vam krene loše u životu onda je to na svim frontovima i čovjek se preda i odustane. Onda dođe ovdje, pomognemo mu da stane na svoje noge, da se ‘rekupera’, nekome treba mjesec, nekome nekoliko godina. Kroz prihvatilište je prošlo više od tisuću ljudi, neopisivo je zadovoljstvo pomoći mladim ljudima, ali nekad nam je stvarno teško kada znamo da je nekim ljudima ovo zadnja stanica u životu.”

U Prihvatilištu za beskućnike štićenici ne dobivaju samo obrok i topli krevet, već i motivaciju da promijene svoj život. Oni starije životne dobi volontiraju, rade u Socijalnoj samoposluzi i pokušava im se dati osjećaj da su društveno korisni.

“Većina korisnika koji su radno sposobni volontiraju u Centru, pomažu nam pri podjeli paketa, pri svakom obliku pomoći bilo kome, a mi to radimo da ih motiviramo i potaknemo. Ne možemo reći da imamo neko negativno iskustvo, oni su voljni i pomoći i napraviti. Kada krenu u to osjete nalet samopouzdanja, počnu obnavljati neke obiteljske veze, krenu u potragu za poslom i vraćaju život na neki normalan kolosijek.”

Ipak, dosta je beskućnika kojima Prihvatilište nije osobni izbor i radije svoje vrijeme provode na svoj način. I za njih je osigurana pomoć, naravno ako je sami žele, jer se nikome ništa ne može nametati ?

“Imamo određen broj beskućnika koji jednostavno ne želi živjeti s drugima. Imaju svoje lokacije gdje provode vrijeme, imaju svoje đireve i nisu spremni živjeti sa još 35 ljudi. Oni se dođu ovdje istuširati, dođu nešto pojesti, dođu popit kavu, uzmu hrane, malo pročitaju novine, budu tu, druže se s nama, ali imaju nekakav svoj način života kojeg se ne žele odreći. Takvih ima oko 35 koje poznajemo i dogodi se u zimskim mjesecima da neki od njih dođu prespavati u prihvatilište, ali to je samo onda kada je vani baš led. To bude oko jedan dan, ali čim malo izađe sunce ne može ih se zadržati.”

Upravo u tim zimskim mjesecima vi ste organizirani i nitko nije napušten, dobiju li pomoć svi kojima to treba?

“Mi im nudimo smještaj, jer ih skoro sve poznajemo, poznajemo njihova skrovišta. Postoje oni koji jednostavno ne žele doći i tada im odnesemo deke, vreće za spavanje, hranu i redovito ih posjećujemo da vidimo da li je sve u redu. Svima je dostupno i da dođu ovdje kada su loši vremenski uvjeti.”

Broj beskućnika varira i koliko ih točno ima se ne može znati. Oni mlađi postanu beskućnici na mjesec, dva tri, tada nađu posao, smještaj i nastave dalje u životu. Stalnih beskućnika ima, ali to su uglavnom osobe starije životne dobi, koje ne mogu naći posao na tržištu rada i kojima je nažalost prihvatilište posljednja životna stanica.

“Da je došlo do nekog drastičnog povećanja broja beskućnika ne bih rekao, ali je došlo do promjene karakteristika beskućnika. Prije su beskućnici bili ljudi koji su odrasli na ulici i tamo su proveli cijeli život. Sada beskućnici postaju ljudi koji nisu mogli plaćati kredit, izgubili su posao, otišli su na bolovanje. Većina ljudi koja dolaze u prihvatilište su obrazovane osobe, sa dosta radnog staža i sa svojim životima, kojima su se dogodile tragedije s kojima se nisu mogli suočiti, pa su se predali, neki su se predali zbog nekih drugih razloga, a treći nisu imali ni izbora.”

Jedan od njih je i Ante Jurišić koji je od svojih 72 godine, pet godina stanar Mosta. Ovaj bivši pomorac doživio je ono što nam se svima može dogoditi i jednog dana je sve što je imao nestalo u vjetru. Sam kaže kako je sve to splet nesretnih okolnosti, na koje je i on imao utjecaja, ali ih nije mogao spriječiti. Čovjek sa zlatnim rukama, kako ga zovu u prihvatilištu, radi u prostoru kao kućni majstor, a za Udrugu ima samo lijepe riječi.

“Daje ti moral, volju da ideš naprijed jer oni pokreću sve. Ne mogu biti sebičan pa da rečem da imam malo, ali malo je, primam 800 kuna. Moj život je splet nesretnih okolnosti, a u ovu situaciju sam došao i malo svojom tvrdoglavošću. Zapravo ne malo, jer sam plovio, dobro sam zarađivao, živio sam solidno, a sada nemam ništa. Slomilo se, puklo je, ja svojim putem, ona svojim, popijemo kavu, ali puklo je sve. Prihvaćam ono šta imam i idem naprijed”, kaže nam skromno šjor Ante. Priznaje da mu je teško, ali kaže u prihvatilištu nije “grubo” samo mu se teško naviknuti na sve ljude koji tu dolaze. Puno je različitih sudbina i karaktera na jednom mjestu, nije lako sve to prihvatiti, ali izbora nema.

“Kada su ljudi u redu onda je dobro, nema veze, snalazim se. Zdravlje mi je dobro, malo me muči tlak, ali i ove neke bolesti koje dolaze s godinama.”

Nakon što mu se dogodila životna “golgota”, Ante se uputio po pomoć u prihvatilište za kojeg je kao Splićanin znao iz priča.

“Pitao sam imaju li koje mjesto za mene, rekli su ‘Ante, naće se’ i tako je to išlo. Dani prolaze, radim faturete, pomažem ljudima kome triba, a radim i ovdje kao domar. Sve sam ovdje napravio, prolazi brže vrime, danas sam evo antenu popravljao. U budućnosti ne vidim nekog progresa, tu sam i nemam gdje. Teško je dati savjete ljudima, jer svatko se snalazi na svoj način, a svoj slučaj ne mogu usporediti s drugima. Pun me prijatelja pita ‘kako Ante imao si sve, a došao si na to’, a eto došao sam. Greške nisam velike radio u životu, ja vjerujem da nisam, ali možda i jesam tko će ga znat. Svima se ovo može dogoditi.”

Ono što sigurno ne nedostaje je broj ljudi koji žele pomoći beskućnicima, ali i svim ljudima u nevolji. Splićani su od prvog dana pokazali da imaju ono što je važno – veliko srce, pa je kroz MoSt do sada prošao veliki broj volontera. Da je to točno pokazuje i podatak da se za akciju “A di si ti?” počelo prijavljivati već u siječnju iako se akcija održava u prosincu. Ujedno je svake godine sve više prijavljenih pa će se ove godine morati tražiti i novi prostor, jer je plato ispred HNK postao premali za sve one koji žele pomoći Socijalnoj samoposluzi.

“Udruga MoSt uvijek je bio centar volontiranja, a za akciju ‘A di si ti?’ imamo i do 400 volontera. Postoji jedan ogroman broj ljudi koji gravitira oko nas, mi ih pozovemo, oni dođu i odrade sve što nam treba. Pri tome naravno pazimo da ne narušimo privatnost naših korisnika, jer se mnogi od njih ipak srame, teško im je i tu moramo biti jako pažljivi i oprezni. Dobre volje ljudi oko nas i zajednice koju smo uspjeli motivirati.”

Na pitanje što im nedostaje Denis skromno kaže – ništa. Odgovor koji se rijetko može čuti, ali Udruga MoSt pokazuje da se sve može kada se hoće, upravo kada su svi složni i streme istom cilju. Već 19 godina pokazuju nam da je pomoć najpotrebitijima ono što ispunjava, ali nam ukazuju i na to da percepciju beskućništva trebamo mijenjati, jer se svakome od nas može dogoditi da se nađe u ovakvoj situaciji.

“Imamo dobre volje, imamo želju da svakome od njih pomognemo, ali zapinje nam sa starijima koji moraju ići u Dom jer u njima nema dovoljno mjesta. Ipak, rješavamo jedan po jedan slučaj, iako bi mi voljeli da to ide brže radi njih i njihove skrbi, ali smo strpljivi i mi i oni. Ne možemo se požaliti da su naši beskućnici loši, to su dobri ljudi, koje je život doveo u ovakvu situaciju. Vjerujte mi, svakoga dijeli jedna plaća od beskućništva, jer ako imaš kredit, podstanar si, izgubiš posao, nemaš podršku obitelji, stvori se splet okolnosti po kojima svi jednog dana možemo biti u prihvatilištu za beskućnike”, kaže nam Denis Maslov.

izvor: splitskidnevnik.rtl.hr

Share.

Leave A Reply

%d bloggers like this: