Umjesto u obećanom stanu, zaboravljeni splitski branitelj završio – na krmi staroga broda

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Eno ga na brodu. Na krmi. Zamotao se u deku. Da prevari buru. Kad puše. A kurba zapuše skoro svaki dan. Stavio je kapu. Da izbjegne kišu. Kad pada. A zmija kapne otrov skoro svaku noć.

Alenko Barač – jer o Alenku “Slobodna” ponovno piše – skućio se na nevelikoj brodici svoga prijatelja Jure Buzdovačića u Mornarevoj lučici. Hladno je.

U HEP-u trljaju ruke, računi za struju i ove će zime biti ogromni, Splićanima pogotovo, da na jednu večer nestane struje ujutro se u Splitu nitko ne bi probudio.

Osim Alenka. I ljudi poput njega. Jer, ima ih, nije Alenko sam, stoga ovo i neće biti samo njegova priča, priča nesretnika koji ničim nije zaslužio, ako se tako nešto uopće i može zaslužiti, živjeti tamo gdje se ni beštijama ne živi.

Alenko Barač – da, stvarno ponovno pišemo o njemu iako smo bili javili da je njegov slučaj riješen zaželjevši mu miran i topao ostatak života – nije pojeo kuhani obrok već više od dva mjeseca.

Na akciji kupi komad salame za devet kuna, pa mu ona dotraje za jedan dan, a povoljno je našao i mandarine – navaljuje da ih kušamo – lako se gule i još lakše probavljaju. Nađe se za marendu i kakva pašteta, a dobra je stvar što mu frižider ne treba, na brodu se zimi ionako sve učas zaledi.

Alenko Barač – ni sami nismo mogli vjerovati gdje se nalazi kad smo ga zazvali da provjerimo kako mu je u novome stanu – odjeću nije oprao još otkako je sredinom rujna napustio Varoš. Na palubi suši čarape koje mu je nekidan stopila kiša i smije se, sretan što ima drugi par i što je na brodu stroj za pranje rublja zadnje što mu treba. A odjeća mu je čista, na njoj, baš kao i na Alenku, nema maće.

Alenko Barač – a prvi put smo o njemu pisali još 2011. godine, ono kad je kao pas živio u trošnoj kamp-kućici u ovoj istoj lučici – ima neku čudnu navadu da ljude samo po dobru pamti.

Evo, i onome momku što se taman bio oženio i kojemu je bio posudio 1500 maraka, zadnji novac od kredita što mu je ostao, ne zamjera što mu do danas ni pfeninga nije vratio. Mlad bračni par, taman su dijete bili dobili, pa tko im, veli, ne bi dao. Njima je bilo potrebnije nego meni, dodaje. I drago mu je dok to govori. Samo dok daje, čovjek se ima pravo zvati čovjekom. A Alenko je dao sve.

Alenko Barač – a pisali smo i kako su dobri ljudi iz Udruge “Cro Unum” pronašli Alenku stan u Varošu i sponzore koji će taj stan plaćati dok Grad Split ne preuzme plaćanje – vrijeme najradije provodi loveći ribu. S kraja. Dobro mu dođe umjesto mesnoga nareska. Popriča s ljudima, čuje što ima nova, pa ima o čemu misliti kad se vrati na brod. Sad ga je, recimo, baš pogodilo ovo s Praljkom. I nije toliko do generala, koliko do sviju nas. Što će biti s nama, Alenko se pita, i teško nalazi odgovor.

Alenko Barač – sigurno se sjećate da smo pisali kako je pet godina proveo na ratištu kao pripadnik Drniške bojne i kako je dobio pusta odlikovanja, priznanja i pohvalnice – lako je pokretan. Sve što ima stane u jednu kesicu, pedeset lipa, naplate vam je na kasi. Nekoliko majica, sklopivi štap za ribe, mamci za lignje i novinski izrezak s fotografijom Ante Gotovine. Njemu, #dajmubožezdravlja, tuna dobro grize.

Alenko Barač – rođen je, pisali smo, prije 69 godina, otac i majka nisu se vjenčali, a kako majka nije imala ništa, tako je i njemu nakon njezine smrti ostalo isto toliko – piše pjesme. To vam spominjemo prvi put. I nije do nas. Do Alenka je, nije smatrao važnim, ne svoje pjesme, naravno, one su mu najvažnije što ima, nego to da pišemo o njima. A pjesme su ljubavne. Nesretne, dakako, jer pokažite nam čovjeka koji piše o sretnoj ljubavi i pokazat ćemo vam lažova.

“Kako je teško/kad nekog voliš/a voljen nisi”, lajtmotiv je Alenkove lirike, koja učas prijeđe u ozbiljni egzistencijalizam: “Pred vratima sreće/daruju ti cvijeće. A iza vrata/kanta za smeće”. Ili “Jednog dana kad odem/volio bih da nestanem/i da moga tijela nestane/kao da me nikad bilo nije. Jednog dana kad odem/volio bih da nestanem/da povorka me ne prati/i da grobne rake nemam. Jednog dana kad odem/volio bih da nestanem/da koja lažna suza/na ploču mi ne kane.” Zajebano, priznajte.

Alenko Barač – pisala je “Slobodna” i kako je jednom, ono kad se nakon rata bio vratio kući koje nema, ispred Caritasove menze pronašao torbu s 50.000 kuna i odnio je vlasniku – navečer legne na spužvu.

Onoj na kojoj se inače sjedi. Skine čarape, skupi se i čeka da prođe. U brodsku kabinu ne ulazi. Ima ključ, ali ne ulazi. Ne želi, kaže, prijatelju Juri šporkavati brod. I još kaže da će prijatelj Jure vjerojatno poludit kad ovo čuje.

Alenko Barač – valja se prisjetiti i kako smo pisali da odnedavno ima mirovinu od 2400 kuna, te da je digao kredit kako bi pomogao prijateljima – svašta bi mogao reći o nekim ljudima iz splitske gradske uprave, mogao bi im i imena reći, o, itekako bi mogao, sve ih je zapamtio, ali ne želi. Ne želi kvariti dan, ni sebi, ni vama, ako mu pomognu – a nitko ih nije tjerao da obećaju – dobro, ako ne pomognu, njima na dušu, a njemu opet dobro. Neće ni zima vječno trajati.

Alenko Barač – žalostan se, pisali smo, vratio s jednog sastanka u braniteljskoj udruzi, kad je shvatio tko sve tamo dolazi nikad se više nije pojavio – puno je puta u posljednje vrijeme bio u Banovini i znate što su mu rekli. Da sam nađe stan, eto što su mu rekli. A da će onda oni taj stan plaćati. I pokušao je, ali nije išlo, i gore od toga, tko će danas starom branitelju samcu iznajmiti stan, gdje god je pitao, bolje da nije pitao.

Alenko Barač – posljednji put smo o njemu pisali prije dva i pol mjeseca kad je istekao najam stana u Kamenitoj ulici i kad mu je Grad Split ne samo obećao pomoći, nego nam je javljeno i da su mu pomogli, pa smo tako i napisali – iz današnjih će novina saznati da mu se ipak isplatila vjera u ljude.

Nismo mu, naime, još rekli što nam je odgovorila Jelena Hrgović, splitska dogradonačelnica zadužena za socijalu. Nismo mu rekli da je Jelena, da oprostite, popizdila kad je čula, i to od novinara, da je Grad opet zaboravio na Alenka. Da su ga izigrali. Da nitko od svih onih dobro plaćenih uhljeba ni prstom od rujna nije mrdnuo da mu istinski pomogne. Da sve ovo vrijeme Alenko ne živi u novom stanu, kako smo bili napisali, nego na krmi staroga broda.

Alenko Barač – a stvarno smo mislili da više o njegovu jadu nećemo pisati – najkasnije do idućega petka bit će smješten u dom dostojan čovjeka. Imat će krov, prozore, struju i vodu. Skuhat će juhu – iz kesice, pa šta – oprati majice, okačiti na zid sve one spomenice i pohvalnice, leći na postelju i napokon zaspati. Jelena Hrgović dala je svoju riječ da će tako biti. Alenko se više ne mora brinuti. Morat će samo nabaviti frižider.

IZVOR: slobodnadalmacija.hr

Share.

Leave A Reply

%d bloggers like this: