Ide li Zemlja svome kraju? Toplinski udar i požari poharali sjever, poplave jug, a zagrijavanje planeta se nastavlja…

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Ljudska bića i prirodni svijet na putu su da se sukobe.

Ljudske aktivnosti nanose teške i često nepovratne štete okolišu i kritičnim resursima; želimo li izbjeći taj sukob, hitno su nam potrebne temeljite promjene; bezobzirno crpimo i zagađujemo podzemne i površinske vode zbog čega pitke vode manjka u 80 zemalja koje čine 40 posto stanovništva; ukupni morski ulov na rubu je ili je prešao procijenjeni maksimum održivosti; degradirano je 11 posto vegetacije, što je površina veća od Indije i Kine, tropske kišne, kao i druge vrste šuma brzo se uništavaju – neke bi mogle nestati već s nekoliko godina; ako želimo zaustaviti uništavanje okoliša, moramo prihvatiti ograničenja rasta populacije; povećanje razine plinova u atmosferi uzrokovano ljudskim aktivnostima, uključujući ugljikov dioksid koji se oslobađa iz gorenja fosilnih goriva i krčenja šuma, može promijeniti klimu na globalnoj razini, s projiciranim učincima od podnošljivih do vrlo teških…

Gdje ste bili ’92.?

Sažetak je to pisma upozorenja čovječanstvu i apela na djelovanje koje je napisao znanstvenik Henry Kendall, fizičar, nobelovac, osnivač “Saveza zabrinutih znanstvenika” (Union of Concerned Scientists). Bilo je to 1992. godine.

Oko 1700 nezavisnih znanstvenika iz 65 zemalja, među kojima više dobitnika Nobelove nagrade, potpisalo je tada ovu izjavu u kojoj je navedeno i što bi čovječanstvo moralo učiniti; među ostalim, odmaknuti se od fosilnih i okrenuti neiscrpnim, obnovljivim izvorima energije kako bi se smanjile emisije stakleničkih plinova i onečišćenja zraka i vode. Na kraju pisma, traži se da se ovome zadatku pridruže svi – od globalne znanstvene zajednice do svjetskih lidera i vjerskih vođa.

U Hrvatskoj je te 1992. godine već trajao rat: pod ovim apelom nije potpisan ni jedan znanstvenik iz naše zemlje.

Na upozorenje od prije četvrt stoljeća podsjetili su autori drugog upozorenja, datiranog prošle, 2017. godine, objavljenog u časopisu BioScience; potpisalo ga je točno 15.364 znanstvenika iz 184 zemlje, uključujući ovaj put i Hrvatsku, odnosno desetak potpisnika sa sveučilišta i instituta u Osijeku, Zagrebu, Rijeci i Splitu.

U novom upozorenju znanstvenici su pogledali unatrag kroz nove, s različitih službenih adresa prikupljene relevantne podatke koji su pokazali alarmantne trendove: s izuzetkom stabilizacije stratosferskog ozonskog sloja (što pokazuje da možemo napraviti pozitivne promjene kad odlučno djelujemo, upozoravaju autori “drugog upozorenja”) i napretka postignutog u smanjenju ekstremnog siromaštva i gladi, u mnogim drugim područjima situacija je lošija nego prije 26 godina.

Stanovništvo Zemlje, recimo, povećalo se za dvije milijarde ili 35 posto, količina pitke vode po stanovniku globalno je smanjena za 26 posto, a posebno je zabrinjavajući trenutačni smjer potencijalno katastrofalnih klimatskih promjena uslijed rastućih stakleničkih plinova iz gorenja fosilnih goriva.

Je li već kasno?

Naučili smo puno od 1992. godine, ali napredak hitno potrebnih promjena u politici zaštite okoliša, ljudskog ponašanja i globalnih nejednakosti još uvijek nije dovoljan, kaže se u prošlogodišnjem upozorenju čovječanstvu.

Navode se u tom upozorenju i brojni primjeri – bez redoslijeda po važnosti i hitnosti – koraka koje bi trebalo poduzeti; među ostalima, daljnje smanjenje stopa fertiliteta osiguravanjem da žene i muškarci imaju pristup obrazovanju i uslugama planiranja obitelji; osmišljavanje i promicanje novih zelenih tehnologija i masovno usvajanje obnovljivih izvora energije, uz ukidanje subvencija za proizvodnju energije kroz fosilna goriva, itd.

Sve glasnije se, međutim, postavlja pitanje: je li već kasno? U vrijeme ove ljetne sezone kad sjeverna Zemljina hemisfera gori – i doslovno – pod visokim temperaturama i široko rasprostranjenim snažnim toplinskim valovima, buja zabrinutost uobličena u pitanje jesmo li Zemlji već napravili previše štete, možemo li tu štetu popraviti i kako (što zapravo samo znači da dosadašnja upozorenja znanstvenika o tome što se događa te što i kako možemo učiniti u općoj populaciji nisu uhvatila korijena).

Početkom kolovoza New York Time Magazine objavio je specijal – veliki dvodijelni članak Nathaniela Ritcha, novinara koji je nakon godinu i pol ozbiljnog proučavanja problematike klimatskih promjena i mnogih razgovora s klimatolozima te znanstvenicima i stručnjacima drugih područja iznio zaključak kako smo šansu za eliminiranje opasnosti od klimatskih promjena imali u dekadi od 1979. do 1989. – kad smo već dobro znali što se događa, a imali smo prostora za djelovanje – te kako je sada prekasno, i kako već “gubimo Zemlju”.

Scenariji su strašni – klimatski sporazum postignut u Parizu 2015., potpisan na Dan planeta Zemlje 2016. godine, naziva se “neprovedivim”, a njegov cilj od ograničavanja porasta temperature od dva stupnja, kako ga je ocijenio klimatolog James Hansen, “receptom za dugoročnu katastrofu” koja bi sad već bila najbolji scenarij.

Zagrijavanje od tri stupnja značilo bi šume na Arktiku i gubitak većine obalnih gradova, četiri stupnja – trajnu sušu u Europi i pustinju na golemim područjima Kine, Indije i Bangladeša, nenaseljeni američki jugozapad i Polineziju pod morem, dok bi povećanje od pet stupnjeva u odnosu na predindustrijsko vrijeme moglo značiti kraj ljudske civilizacije.

Gdje je Rubikon?

Nekoliko dana poslije objave dramatičnog članka u NYTM-u, časopis “Proceedings of the National Academy of Sciences” objavio je novu studiju, “Putanje Zemljina sustava u antropocenu”, čiji autori upozoravaju da zadovoljavanje ciljeva postavljenih Pariškim sporazumom nije garancija da nećemo prijeći kritičnu točku nakon koje će se zagrijavanje nastaviti čak i ako ne bude novih emisija. Dogodit će se to u slučaju odmrzavanja permafrosta (i oslobađanja džepova metana), gubitka metanskih hidrata s dna oceana, smanjenja polarnih ledenih ploča…, i moglo bi prouzročiti domino efekt koji bi bilo jako teško ili nemoguće zaustaviti.

Autori navode i kako ne znamo točno gdje je ta točka nakon koje bi procesi postali samoodrživi i nepovratni
– mogla bi biti prilično daleko, ali mogla bi biti i ispod povećanja od dva Celzijeva stupnja.

U moru “kasno je – nije kasno” studija i rasprava, ističe se optimistična nova studija objavljena u časopisu Nature Energy koja pokazuje da je moguće ograničiti globalno zagrijavanje na 1,5 Celzijevih stupnjeva i time spriječiti katastrofalne, nepovratne štete na okoliš planeta – i to možemo učiniti istodobno podižući standard življenja.

Taj scenarij mogao bi se postići smanjenjem potrošnje energije za 40 posto, unatoč porastu stanovništva, dohotka i aktivnosti, navodi se u prvoj studiji do sada koja pokazuje da takve šanse postoje uz tehnologiju kojom danas raspolažemo. Međutim, ono što istraživači predlažu nije lako ostvariti i zahtijeva dosad neviđena nastojanja donositelja odluka, tvrtki i samih potrošača.

Trebalo bi donijeti nove propise koji bi pooštrili postojeće standarde, nastaviti raditi na inovacijama i poboljšanju efikasnosti postojećih tehnologija, a potrošači bi morali podupirati sve te mjere i ugraditi ih u svoje živote. Teško jest, ali je moguće.

No iz sadašnje (osobito naše, lokalne hrvatske) perspektive, teško je zamisliti prijevoz baziran na dijeljenju i korištenju “na zahtjev” voznog parka električnih automobila, iako bi to, kako se navodi i članku, uz povećanu iskoristivost kapaciteta i smanjenje ukupnog broja vozila na cesti, globalnu potrošnju energije za prijevoz smanjilo do 2050. godine za 60 posto.

A Hrvatska? Ma koja klima…

Koliko je takvu promjenu u ponašanju teško i zamisliti, a kamoli ostvariti, ilustrira podatak da je u Hrvatskoj samo ove godine novokupljenih gotovo 44.000 novih automobila, od čega su tek 22 električna (udio od 0,1 posto) i 505 hibridna (1,1 posto). A “dizelaši” kojih se Njemačka odriče okreće čistijim izvorima energije, svoje su kupce našli – u Hrvatskoj.

Možda će nas – sve nas na kugli zemaljskoj – prilike natjerati da ubrzano uvodimo ne samo tehnološke, nego i bihevioralne inovacije. Samo da ne zakasnimo.

A je li već kasno da nešto napravimo na globalnoj razini ili još imamo šansu, i što bismo, kao prvo i najvažnije, trebali poduzeti da bismo spriječili mogući katastrofalni scenarij, pitali smo i trojicu eminentnih hrvatskih znanstvenika kojima su u fokusu znanstvenog interesa i rada i različiti aspekti djelovanja klimatskih promjena – dr. sc. Ivicu Vilibića sa splitskog Instituta za oceanografiju i ribarstvo, dr. sc. Darka Koračina, profesora na Odjelu za fiziku PMF-a Sveučilišta u Splitu, te dr. sc. Branka Grisogona, profesora na Geofizičkom odsjeku PMF-a Sveučilišta u Zagrebu.

IZVOR: slobodnadalmacija.hr

Share.

Leave A Reply