MAFIA: DEFINITIVE EDITION, FAMILIJA JE SVE

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Nedavna videoigra Fast & Furious: Crossroads nije nas adekvatno podučila o važnosti familije, na žalost i sramotu Vina Diesela. Srećom, imamo sada drugu priču o nekim drugim familijama. Ponovljenu, ali moderniziranu. Promijenjenu, ali podjednako kvalitetnu kao unazad dva desetljeća. Mafia: Definitive Edition je potpuna prerada Mafia: City of Lost Heavena iz 2002. te prije svega dobar podsjetnik na ponajbolji mafijaški ep virtualnog oblika.

Priča o Thomasu Angelu ostarjela je poput vrsnog vina, otvorenog u pravo vrijeme. Naime, radnja Mafije odvija se u pozadini ekonomske krize tridesetih godina i premda je skoro stoljeće daleko od velike depresije naše svakodnevnice, po razini oružanog nasilja na američkim ulicama ova je igra zapravo tu negdje sa stvarnošću. No to su samo slučajne paralele; Mafiju cijenimo zbog njezinih stereotipnih motiva poput zadimljenih prostora, zdepastih kumova i gangsterske elegancije u odijevanju. Nekadašnji Illusions Software je doktorirao na tome, a današnji studio Hangar 13 dostojno je nastavio njihov zanat u dočaravanju ugođaja Velike depresije i života u sklopu organiziranog kriminala.

Mafia: Definitive Edition već ispričanu priču oblikuje na svoj način. Scenarij je identičan onome u originalu, ali su dijalozi iznova napisani za ovaj remake. Likovima je posvećeno više vremena i prostora da iskažu svoj karakter pa su ubačene i neke nove scene kojih u predlošku nije bilo. Na primjer, romansa između Tommya i njegove žene u Definitive Editionu je malo razrađenija, što je vrijedan dodatak poznatoj priči. Smatram da su sa svim izmjenama u priči pogodili srž, odnosno mijenjali su samo ono što je imalo smisla mijenjati. Glumačka je postava djelomično nova što se najvećim fanovima originala možda neće sviđati, ali treba reći da je tu odrađen fantastičan posao. Ne samo s glasovnom glumom, nego i izrazima lica – jer se igra u režiranim scenama najčešće fokusira na lica samih aktera.

Scenarij je identičan onome u originalu, ali su dijalozi iznova napisani za ovaj remake.

Mafia je tradicionalno imala snažnu glumu, da se razumijemo, ali kad pogledate original danas to izgleda kao nekakva lutkarska predstava – s onim drvenim lutkama. Tehnologija je sada dovoljno zrela da likovi budu življi i ekspresivniji, no tu se prerađenoj Mafiji svejedno treba skinuti kapu i šešir u respektu. Brojne su druge igre primjer da je developerima i dan danas pravi izazov dizajnirati likove koji izgledaju uvjerljivo, da nisu „mrtvi u pogledu“, da im fizionomija lica nije ušteda na poligonima ili da im face nisu copy-pejstane na sto drugih likova u igri. Mafia: Definitive Edition ima fenomenalno dizajnirane likove u tom pogledu. Već je i Mafija 3 tu bila za pohvalu, ali ovo je blizu razine detaljnosti viđene u The Last of Us: Part II. Dovoljno je da kažem kako se koriste različite teksture kože za starije i mlađe likove. Tommy je u animacijama jedan od najdetaljnije modeliranih likova koje sam ikada vidio.

Ostatak igre vizualno jest bolji nego Mafia 3. Atraktivan je sustav odraza na limovima starinskih automobila te sveprisutnim lokvama vode. Nije raytracing tehnika, ali je uvjerljiva alternativa pravom zrcaljenju. Naravno, negdje su morali štedjeti pa ne očekujte veliku realističnost kad prođete kroz bilo koju lokvu vode jer neće biti traga da ste kroz nju prošli – to je samo reflektivna površina, a ne nakupina stvarno simulirane tekućine.

Atraktivan je sustav odraza na limovima starinskih automobila te sveprisutnim lokvama vode. Nije raytracing tehnika, ali je uvjerljiva alternativa pravom zrcaljenju.

Kad sam već kod tehničko dijela, prenosim radosnu vijest kako Mafia: Definitive Edition nije tehnički nered i festival bugova kao svojevremeno Mafia 3. Razlog za to vjerojatno leži u tome što sama kampanja ne donosi „širok šor“ već igrača vodi iz misije u misiju, bez slobodnog ili praznog hoda, kako vam je draže. Svejedno, potkrade se tu pokoji bug koji onemogući napredak u igri. Na jednoj cutsceni igra mi je u PC verziji uporno gubila sliku i nisam mogao nastaviti dalje ako tu animaciju ne prekinem na vrijeme. U nekoliko misija neprijatelji su mi se poblesavili pa se nisu pojavljivali tamo gdje im je igra namijenila da se pojavljuju pa se samim time poremetio i indikator kamo trebam ići. Zatim mi se u jednoj misiji napredak poništio jer igra nije registrirala da sam eliminirao lika kojeg sam trebao eliminirati.

Na svu sreću, ova verzija Mafije ima sustav checkpointa koji su korisni upravo kad se pojave takvi problemi. Samim time može se debatirati oko toga da je remake manje izazovan od originala, iako mislim da to nije tako te da četiri postavke težine donose pravilno raspoređene razine izazova. Mehanički je igra skoro pa identična Mafiji 3, sa sustavima zaklona i šuljanja, te dvaju vrlo sličnih modova vožnje (arkadni i simulacijski). To sa sobom nosi minuse u bliskoj borbi rukama ili hladnim oružjem gdje je ta mehanika skoro pa besmislena jer kad protivnika opalite serijom udaraca on se ne može izmaknuti niti blokirati napad. Napucavanje je s druge strane pristojno i tu mi se svidjelo riskiranje protivnika da me okruže, a izvrsne su i animacije kad ih pogodite jačim oružjem izbliza.

Mehanički je igra skoro pa identična Mafiji 3, sa sustavima zaklona i šuljanja, te dvaju vrlo sličnih modova vožnje.

Slobodno istraživanje grada Lost Heaven rezervirano je za odvojeni Free Ride mod, baš kao i u originalu. Mislim da je dobra odluka što su se držali te podjele jer je odlična priča najbolja strana ove igre te joj u korist ide što ne čeka igrača da joj se posveti između glupiranja po virtualnom gradu. No, to znači da za slobodno istraživanje baš i nema nekog posebnog povoda. Možete skupljati naslovnice stripova, kutije cigareta i sl., što iskreno rečeno nema istu motivaciju kao skupljanje klasičnih Playboy časopisa iz Mafije 2 i 3, ako me razumijete. Sve što vrijedi iskusiti u ovoj Mafiji iskusite već kroz samu priču. Koristite sva oružja i vozite sva vozila. Uključujući i motocikle, koji su novi dodatak ove prerade. Mislio sam da se ekipa neće potruditi ni da doda animaciju pada s motocikla, ali prevario sam se. Ipak, dvije su stvari čudne kod motocikala. Prvo – ne možete pucati dok ste na njima. Drugo – ne možete im probiti gume iz nekog razloga (a autima možete).

Postoji još čudnih odluka u dizajnu. Na primjer, samo na najvećoj težini možete isključiti pomagala u navigaciji koja se pojavljuju u obliku znakova usred samog grada. To je zgodan način usmjeravanja igrača, ali i nepotreban u kombinaciji s radarom gdje također imate GPS. A nije da možete isključiti prikaz radara, tj. mini-mape, pa se osloniti samo na te znakove. Čudno je također što opciju restartanja misije od samog početka imate tek kad vam lik pogine, a do tada se ručno možete vratiti samo na zadnji checkpoint. Titlovi u igri su također vrlo bazični – ili ih ima ili ih nema uopće. Kad su upaljeni, nema ih za govor s radija. A ako ih nema u gameplayu, ne može ih biti ni u animacijama. Stvarno banalna stvar u današnje vrijeme, pogotovo kad vidite koliko druge igre posvećuju pozornosti svojim titlovima i opcijama za njih.

Čemu duplo usmjeravanje igrača pomoću znakova i GPS-a, a nije moguće isključiti ni jedno ni drugo?

Policiju možete namjestiti na dva načina operiranja. Prvi je manje restriktivni, da vas hvataju samo ako udarite druga vozila ili pješake. Drugi je bliži onome iz originala, da vas love ako vozite iznad dopuštene brzine i sl. To je zgodan detalj, ali zapravo besmislen sustav. Prvo, policiji je super lako pobjeći jer od potjere odustanu u kratkom roku. Drugo, ako vas i uhvate te vam napišu kaznu, jedino što vi gubite je vrijeme dok ste zaustavljeni jer u igri nema skupljanja novca pa plaćanjem kazne zapravo niste oštećeni. Na kraju krajeva, ograničenje brzine je svugdje isto, što baš i nema smisla na dijelovima mape izvan grada.

Općenito je sama vožnja je nešto za što postoji opcija preskakanja i to nije dobar nagovještaj. Zabavna je prilikom režiranih potjera kroz kojekakve uličice ili u misijama kad nekoga pratite, vozite prepravljeni trkaći auto i sl. No, kad treba doći od jedne točke do druge, vožnja je samo nešto što se treba obaviti bez razmišljanja. Ulice su u preradi šire nego u originalu, a ni uz sva dostignuća tehnologije promet nije autentičan osim u izgledu tadašnjih vozila. Na stranu to što nema biciklista ni policije na konjima, što nitko ne pretrčava cestu; promet je toliko rijedak da nigdje nema nijedne kolone i svi voze kao na traci bez ijedne greške. Zato igrač nikad nema potrebu da ide ikojom drugom rutom od one koja mu je zacrtana GPS-om. U igri koja se odvija u eri dok GPS-a nije ni bilo. Možda cjepidlačim, ali smatram kako se tu moglo napraviti više.

Ako ništa, barem niža cijena od 40 eura dobro odražava ono što s Mafa: Definitive Editionom dobivate. Imate izvrsnu priču u trajanju od desetak sati, hvale vrijednu prezentaciju u obliku nekih dijelova grafike, zavidne glume i prigodne glazbe. U takvom paketu ne bismo trebali prigovarati što je ova igra prerađena jer je posao odrađen bez da se originalu ikako naštetilo. Međutim, ako ste očekivali da će se Mafia ovom preradom izdići iznad razine dvojke i trojke, to je učinjeno samo tehničkim segmentom, bez ikakvih pomaka u gameplayu. Spas je ovdje u strukturi samog pripovijedanja priče koje nije razvučeno da bi gameplay trajao što dulje.

Izvor: hcl.hr

Share.

Leave A Reply

%d bloggers like this: