Cyberpunk 2077 – igrao sam 20 sati i nije mi dosta!

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Cyberpunk 2077 je igra koju će se uspoređivati s GTA, Deus Ex i hrpom drugih serijala. Međutim, sve su te usporedbe promašene. Cyberpunk 2077 najsličniji je – auto pijaci (!?).

 

Jedna od blagodati novinarskog posla jest prilika da odigram iščekivane igre prije nego one postanu javno dostupne. Uvijek mi je to uzbudljivo, pogotovo u slučaju igara koje i sam nestrpljivo želim zaigrati. No, koliko god da je to posebno, toliko je u nekim slučajevima i štetno za sam doživljaj. Cyberpunk 2077 dobio sam tri dana prije podizanja embarga na recenzije i odmah sam znao da će mi biti nemoguća misija odigrati igru u tom roku jer Cyberpunk 2077 navodno traje i više od stotinjak sati. Bez obzira na nemogući rok, žurio sam se vidjeti što su to pripremili tvorci Witchera. I shvatio sam vrlo brzo da bi mi bilo pametnije da sam čekao dan izlaska, kao i svi igrači, te zaigrao igru bez žurbe.

Kako se moj doživljaj igre bazira na verziji Cyberpunka 2077 bez ogromne Day 1 zakrpe (koja navodno teži skoro kao pola igre), ne usudim se još razmišljati o ocjeni za igru. A ni priču još nisam doživio u cjelini pa ne bi bilo pošteno da u ovome trenutku donosimo puni, konačan sud o Cyberpunku 2077 – ni ja kao recenzent, ni vi kao čitatelji. Ipak, mogu vam prenijeti inicijalne dojmove o podosta stvari za koje vjerujem da se neće mijenjati do konačne recenzije. Pa idemo redom.

KEANU JE GAD?

Ako ste gledali promotivne trailere za Cyberpunk 2077 onda ste već vjerojatno uhvatili zaplet priče. Plaćenik/ca imena V dočepa se bio-čipa koji je ključ za besmrtnost, ali to sa sobom donosi neželjene posljedice. U glavi mu se tako počne priviđati terorist Johnny Silverhand (glumi ga Keanu Reeves) i počne ga nagovarati na loše stvari… poput pušenja cigareta! Eto kako završava 2020. godina: Keanu me tjera da zapalim!

Eto kako završava 2020. godina – Keanu me tjera da počnem pušiti!

Silverhand ima svoju agendu protiv korporacija koje vladaju gradom Night City, a V se silom nastoji izvući iz njegovih samoubilačkih pothvata rušenja kapitalizma. Problem je u tome što bio-čip i njegov korisnik ne mogu funkcionirati odvojeno pa V mora povući neke ekstremne poteze koje zadiru duboko u domenu transhumanizma.

To je centralna problematika Cyberpunka 2077 i ona uključuje podosta filozofiranja na temu smrti. A ja volim filozofiranje, tako da uživam svaki put kad V i Silverhand vode rasprave na pitanje ima li gorih sudbina od smrti. Ako ste igrali prvog Witchera možda se sjećate Geraltovog razgovora sa Zoltanom o prirodi zla; na to su me podsjetile Silverhandove propovjedi o tome kako korporacije ljudima oduzimaju pravo na smrt.

Centralna problematika Cyberpunka 2077 uključuje podosta filozofiranja na temu smrti.

Ako ste pak igrali Witchera 3 onda znate da Geralt i Zoltan u tom nastavku nisu baš ulazili u slične filozofske rasprave pa je zbog toga priča bila malo tečnija nego u prvom Witcheru. U Cyberpunku 2077 priča je sličnija originalnom Witcheru – zna biti jaaaako spora, razvučena i ponekad previše detaljno pojašnjena. Povremeno se tako zna dogoditi da 5-10 minuta samo sjedite i pričate s likovima. I to je s jedne strane realistično – nitko ne planira velike pljačke u dvije minute. Ali, ako ne volite puno razgovora u igrama, budite upozoreni – u Cyberpunku 2077 ga ima dosta. Nekad tako može proći pola sata bez da ispalite ijedan metak. Developeri ove igre hvale se time što imaju 73,789 linija dijaloga i da poslušate baš sve što je za igru snimljeno treba vam 466 sati. Ne ističu to bez razloga.

Naravno, sve dijaloge možete ubrzati i većinu toga nećete čuti u sklopu glavnog scenarija. No, moram upozoriti da se u priči Cyberpunka možete lako izgubiti jer se dijeli na tri dijela. S jedne strane imamo osobnu priču o usponu V-a do statusa legendarnog plaćenika u Night Cityju, zatim priču o Silvernahdu i njegovoj agendi, a onda i treću cjelinu u kojoj su V i Silverhand međusobno sjedinjeni. Povremeno sve to djeluje suviše komplicirano za pratiti, ali možda sam to samo ja jer sam užasno žurio s igranjem. Konačne dojmove javim kad sve završim.

NIJE KAO GTA, NEGO KAO AUTO-PIJA!

Ako biste Cyberpunk 2077 trebali odigrati zbog nečega, onda je to zbog njegovog mjesta radnje – Night Cityja koji je dizajnom i izgledom ludo i nezaboravno mjesto. Nagledao sam se svakakvih virtualnih svjetova, ali ovaj je jednostavno drugačiji od ostalih. Siguran sam da će se vući kojekakve usporedbe s gradovima iz GTA igara i sl., no meni je asocijacija totalno drugačija. Night City je poput nekakve velike pijace/buvljaka u prime-time terminu. Kod nas u Osijeku naširoko je poznata tzv. “auto-pija” na kojoj dođeš kupiti tarnu spojku za auto, a nađeš tri paste za zube za 7 kuna i cjenkaš se za tepih dimenzija dva sa tri, poslije odeš na ćevape slukom, žena ti našla štenad u pola cijene, a na izlazu uzmeš i kilu gljiva – domaćih, prirodnih. I stvarno nema boljeg opisa Night Cityja od takve pijace.

Okreneš se lijevo a ono u smeću golemi dildač Pilomancer-3000, okreneš se desno kad širitelj teorija zavjere Garry propovijeda nasred ulice dok dvije turistkinje „like literally“ okidaju selfije s njime; ispred je zgrada s izlogom gdje plešu polugole prostitutke, iza je diler koji u kaputu prodaje sumnjive pilule, malo niže niz ulicu beskućnik spava na trulom madracu, a pokraj gojazna osoba ždere hamburger i nisam siguran kojeg je spola, u daljini se policija napucava s kriminalcima, pohotne reklame su posvuda i auti ne staju ako pretrčavaš cestu nego ti semafor govori kad smiješ hodati… Predivno je!

Razina vulgarnosti u svijetu Cyberpunka 2077 naprosto je fascinantna i baš svaki poster plijeni pozornost.

Razina vulgarnosti u svijetu Cyberpunka 2077 je fascinantna i svaki, baš svaki poster, reklamni pano ili video prijenos plijeni pozornost. Reklama u kojoj se koristi izraz „mind-blowind“ ovdje je doslovno reklama na kojoj je prikazana raznesena glava. Način na koji su stanovnici Night Cityja odjeveni je fenomenalan i svako malo zastajem da bih detaljnije pogledao što to lik nosi. Svijet je kričav, neukusan, išaran, pun dima i zasipa te penisima sa svih strana. A onda kad izađeš u pustaru izvan grada, zapaziš nešto neobično – tišinu u kojoj nema noćnih klubova (s cjelodnevnim radnim vremenom), prenapučenih ulica, natrpane arhitekture i općenite devastacije. Okolo su samo tone smeća i elektrane na obzoru.

Night City možda nije najzgodniji grad za snalaženje i većina stvari koje igrač vidi jesu samo kričave fasade. Međutim, meni je privukao pozornost kao nijedan drugi virtualni svijet u zadnje vrijeme. V je kao protagonist igre fasciniran prilikama koje mu veliki grad pruža, a ja sam kao igrač oduševljen koliko je života udahnuto u to mjesto. Pamtit ću zgodnu šankericu iz birtije Afterlife koja mi je dopustila da imenujem piće po frendu, a onda me poslije zvala na ilegalne utrke. Nikad neću zaboraviti ni ordinaciju ljigavog doktora kojemu sam podmitio red pacijenata da bih ga što prije nalemao.

V je kao protagonist igre fasciniran gradom i prilikama koje on pruža, a ja sam kao igrač oduševljen koliko je života udahnuto u to mjesto.

Night City ima svoj žargon u koji se igrač vrlo brzo ufura. Idete od Fixera po poslove do Ripperdoca po augmentacije, skupljate tzv. eddiese iliti eurodolare, hakirate Netrunnere, pregledavate Braindance snimke i premda vam bez prijevoda to ništa ne znači, jednom kad krenete igrati Cyberpunk 2077, Night City vam postane kao mjesto iz stvarnog života. Čak vas opomenu za neplaćanje stanarine.

DEUS NA EKS

Već sada mogu donijeti zaključak kako Cyberpunk 2077 nije revolucionarna igra s gameplay mehanikama kakve drugdje niste vidjeli. Igru je najlakše usporediti s novijim Deus Ex naslovima, samo na znatno većoj skali. Osjećaj napucavanja je dosta dobar utoliko što oružja imaju kvazi-realistično ponašanje i prilično su raznovrsna. Postoje tako power oružja kod kojih možete akumulirati hitac držanjem okidača, a tu su i „pametna“ oružja koja protivnika gađaju i bez nišanjenja. Sva su lijepo dizajnirana, imaju dosta dodataka i djeluju razorno.

Cyberpunk 2077 je jedna od onih igara u kojoj su neprijatelji pomalo spužve za metke.

Doduše, Cyberpunk 2077 je jedna od onih igara u kojoj su neprijatelji pomalo spužve za metke. Hitac u glavu ovdje neće instantno usmrtiti svakog protivnika. Za brze egzekucije je rezerviran pristup koji uključuje šuljanje do protivnika. Taj se aspekt usko veže uz hakiranje pomoću kojega možete ometati neprijatelje, zakočiti ih na mjestu, zaslijepiti i sl. Tehnički gledano, uopće ni ne morate koristiti vatrena oružja osim u automobilskim potjerama; možete npr. biti cyber ninja pa neprijatelje rješavati u kombinaciji hakiranja i sjeckanja katanom.

Dobar dio pristupa diktiraju vještine koje odlučite razvijati. Tu je igra malo bolja nego Witcher 3, kojemu je razvoj vještina bio slaba točka. Ovdje nije svejedno u što ulažete Attribute bodove jer to otvara prilike za drugačije situacije. Primjerice, ako ulažete bodove u Body kategoriju, moći ćete razbiti vrata koja inače ne biste mogli, pa si tako otvoriti skroz drugu putanju do cilja. Svaka kategorija ima 2-3 seta mogućih perkova, uglavnom pasivnih. Oni se ne otključavaju slijedom kao skill tree, nego ovisno o uloženom broju Attribute bodova u kategoriji. Takav sustav napredovanja je dobar, no to je tek početak. Opremu također možete nadograđivati putem craftinga, a svom liku možete ugrađivati dodatke/augmentacije u devet kategorija.

U konačnici se sve svodi na bildanje statistika, ali s vremenom otključavate i nove vještine poput hakiranja topova, automatskog recikliranja smeća kojeg pokupite, do mogućnosti ciljanja prilikom izmicanja i usporavanja vremena. Kad sam već kod izmicanja, jedino mi ono nije najsretnije riješeno, pogotovo na PC-u gdje se izmiče dvostrukim pritiskom na tipku za smjer kretanja. Nadam se da će kasnije dodati zasebnu tipku za to jer je trenutni sustav nespretan pomalo nespretan za korištenje u žaru borbe.

Po onome što sam vidio, dobro je pogođena i ekonomija u igri. Značajne iznose eurodolara možete pokupiti istraživanjem i hakiranjem, a novac definitivno ima svoju vrijednost. Oružja nema smisla kupovati jer ih možete pokupiti od svakog neprijatelja, ali augmentacije za svog lika možete kupiti jedino od ovlaštenih doktora. I nisu jeftine – ja sam za 20-ak sati uspio kupiti svega šest augmentacija za 20 mogućih slotova. Automobili i druga vozila još su skuplja, doslovno za bubreg prodati; s time da baš i nema razloga za kupnju automobila. S jedne strane ne možete preoteti neka bijesna vozila od njihovih vlasnika, no ako isto vozilo nađete parkirano možete bez problema provaliti u njega.

NEW PHONE, WHO DIS?

Na Cyberpunk 2077 imam nekoliko prigovora, ali moram naglasiti da ništa od onoga što mi se ne sviđa nije nerješivo. Dapače, dosta problema s kojima sam se ja susreo vjerojatno će biti riješena najranije 10. 12., a kad se modderi uhvate posla Cyberpunk 2077 će biti prava divota, vjerujem. Za sada pak neke stvari mogu značajno pokvariti doživljaj igre.

Način na koji Cyberpunk 2077 zatrpa igrače questovima (ovdje se zovu poslovi) je na razini onoga kako vam teleoperateri žele prodati svoju uslugu. Prvo će vas nazvati da vam ponude uslugu, onda će vas nazvati još jednom iako ste rekli da niste zainteresirani, pa će vam poslije poslati poruku i onda će vas zaskočiti s nekog štanda i ponuditi istu stvar za koju ste im već tri puta rekli da vas ne zanima. Otprilike tako je i u Cyberpunku 2077.

Nitko te ne pita hoćeš sporedni quest ili nećeš – evo ti ga na, nasred face, nema odbijanja.

U tradicionalnoj RPG igri questovi funkcioniraju tako da igrač dođe do lika koji mu da zadatak. U Cyberpunku 2077 zadatak sam dođe do igrača. Voziš se prema svom zadatku, zove te tvoj Fixer (quest giver) i automatski ti daje drugi zadatak. Znači: mobitel zvoni i imaš opciju javiti se ručno ili će ti igra nakon dvije sekunde sama prihvatiti poziv. I onda imaš opciju – ne, nisam zainteresiran za posao, ali posao koji se nudi svejedno se bilježi u tvoju bilježnicu poslova. Trenutno tako imam preko 20 side-questova bez da sam ih ja svojevoljno pokrenuo i bez da sam uopće bio u kontaktu s likovima koji od mene nešto traže. Samo sam pratio glavnu priču i najednom op – evo 20+ zadataka na listi stvari za riješiti. Još gore, nemaš ih kako razvrstati – po levelu, po regiji, po nagradi, po udaljenosti… samo glavni i sporedni zadaci, pa se ti snađi.

Jednostavno sam se osjećao kao da me igra svako malo vuče za rukav: „gle vidi ovo, gle vidi ono“. Čim dođem u novi kvart odmah glavni baja tog kvarta zove, a ja onako: „New phone, who dis?“. I kao da nije dosta što mi se javi pozivom, i nakon poziva me već zove netko drugi, još mi i poruku pošalje i za to mi dođe notifikacija, a napisao mi je isto što mi je rekao i u pozivu koji nisam mogao odbiti. Došlo mi je da bacim vražji mobitel kroz prozor kad me nazvao Dino Dinović. Ne šalim se, stvarno me u igri nazvao Dino Dinović. A poslije njega Viktor Vektor. Mobitel mi je imao preko 30 kontakata – ako sam se s njih petero našao licem u lice puno sam i rekao. Fali samo Roman s pozivom za kuglanje.

Došlo mi je da bacim vražji mobitel kroz prozor automobila kad me nazvao Dino Dinović.

Ranije sam napisao kako je Night City čarobno i nezaboravno mjesto. To je tako izgledom. Kad god sam trebao doći s jednog kraja grada na drugi, takozvanim brzim putovanjem, lagano mi je mrak padao na oči. Mapa Cyberpunka 2077 – ona u kojoj imate pregled iz zraka na sve što se nudi – nepregledna je koliko nepregledna može biti. Hrpetina ikonica bode u oči i premda se mogu filtrirati to nije stalno rješenje, a ne pada mi na pamet svaki put stavljati filter kad otvorim mapu. Od crvenila zgrada na mapi također peku oči, totalno nepotrebno jer me na mapi zanima jedna stvar: lokacija zadatka i put/prometnica do tamo. Ne zanima me koja se zgrada proteže iznad koje ceste, to mi samo zaklanja pogled na cestu. Vozim po cesti, ne po zgradama.

Sama vožnja je tu otprilike kao i jahanje u Witcheru – ne očekujte puno u smislu gameplaya. Vozila se ponašaju drugačije od modela do modela, ali osim boljeg upravljanja i veće brzine nemaju ništa po čemu bi se isticala. Nisam vidio da se mogu sređivati ili nadograđivati, a napucavanje u potjerama funkcionira jedino u režiranim trenucima kad je netko drugi za volanom. Ako isprovocirate policiju pa pokrenete potjeru, to iskreno rečeno i nije neka fora. Prvo nema baš povoda da to radite, a drugo – ultra je lako pobjeći od policije, čini mi se.

ZAŠTO NISI NADOGRADIO PC, ZORANE?!

Cyberpunk 2077 igram na PC-u i upravo sam tu verziju odabrao zato što bi jedina trebala ponuditi mogućnost igranja u 60 fps-a. Imam konfiguraciju koja se navodi pod preporučeno i igram se na 1080p monitoru pa sam mislio da ću se nekako izvući. Ta igrao sam Microsoft Flight Simulator bez problema… Imao sam namjeru nadograditi računalo upravo za ovu igru, ali s obzirom na trenutnu nestašicu novog hardvera na kraju to ipak nisam učinio. Cyberpunk 2077 me stoga zatekao, što bi se reklo, spuštenih gaća.

S Core i5 procesorom osme generacije i GTX 1060 karticom navukao sam jedva 40-50 fps-a na najnižim grafičkim postavkama, s dinamičnom rezolucijom koja se spuštala za 20% iznad standardnih 1080p. Danas je stigao rani Game Ready driver koji je situaciju popravio za 2-3 fps-a i vjerujem da će igra s vremenom dobivati raznorazne optimizacije i neslužbene popravke s kojima će se stanje dodatno popraviti. Ipak, po jutru se dan poznaje pa bih vam savjetovao da Cyberpunk 2077 radije ne igrate bez RTX serije ili novijih Radeona.

Po jutru se dan poznaje pa bih vam savjetovao da Cyberpunk 2077 radije ne igrate bez RTX serije ili novijih Radeona.

Ne znam kakva je situacija s izvedbom na konzolama, ali je itekako vidljivo da je ovo igra dizajnirana za konzole. Sve je fino prilagođeno kontroleru i premda mi inače ne bi palo na pamet da igru iz prvog lica igram na kontroleru, ovdje mi s kontrolerom praktički ništa nije falilo. Štoviše, na trenutke je bilo ugodnije igrati “konzolaški”. Akcija izmicanja lakše se izvodi na kontroleru, a upravljanje vozilima je manje osjetljivo nego pomoću tipkovnice.

Kad kažem da je igra dizajnirana za konzole, ona mislim na to kako u PC verziji ne postoji nikakav hotbar za predmete nego postoji jedna tipka za korištenje jednog predmeta za liječenje. Želite li više njih, morate u Inventory pa Backpack. Dva koraka za nešto što bi moglo biti izvedeno kao hotbar. U ranoj verziji također nije bilo zasebne tipke za quick load niti se moglo mijenjati kojom se tipkom otvara koji meni. Nadam se da će to promijeniti u punoj verziji.

Iako sam igrao na najnižim grafičkim postavkama, Cyberpunk 2077 na trenutke je demonstrirao svoje vizualne čari.

Iako sam igrao na najnižim grafičkim postavkama, Cyberpunk 2077 na trenutke je demonstrirao svoje vizualne čari. Razina detalja na okolišu je impresivna, a neki likovi stvarno izgledaju prirodno. Nije najljepša igra koju sam vidio, ali opet – vidio sam ju na minimalnim postavkama. U bilo kojem slučaju, mislim da nijedna druga igra, osim onih iz GTA serijala, nije pokušala dostaviti ovako detaljan i bogat svijet. Ubisoftovi naslovi također imaju živopisne okoliše, ali npr. u Watch Dogsu nikad nisam doživio gužvu na ulicama kakvu sam doživio u Cyberpunku. Niti mi je grad u Spider-Manu djelovao živo kao Night City.

Jedno od prokletstava u blagodati igranja ovakve igre prije izlaska je u tome što sam ju vidio u prilično nesređenom izdanju, prije velikog ažuriranja na kojemu su developeri radili više od mjesec dana. Prvo dobra vijest. Igra mi se nijednom nije srušila niti sam naletio na bug koji bi me natjerao na ponovno učitavanje zadnjeg checkpointa. Međutim, sve sam drugo vidio; od likova koji prolaze jedni kroz druge i protivnika koji ne reagiraju, preko toga da mi igra nije htjela prikazati pravu razinu zdravlja, do gubljenja zvuka i trajnog zamrzavanja određenih dijelova sučelja… Dobar dio toga bit će popravljen prije ili kasnije, ali količina tih sitnih bugova daje za naslutiti da će za peglanje svega trebati barem još 2-3 ogromne zakrpe. A to je samo za PC verziju, moguće je da je na konzolama situacija još gora.

KAD ĆE KONAČNI SUD?

U Cyberpunku 2077 dobili smo poznatu situaciju koju smo s Witcherom 3 već prošli. Imamo igru koja je nebrušeni dijamant i po svemu sudeći jedna od boljih RPG igara ove godine. Daleko je od savršene igre ili naslova koji unosi nekakvu revoluciju. A sad, gdje se igra brojčano svrstava na skali ocjena – vidjet ćemo za nekoliko dana.

Naša inicijalna ocjena za The Witchera 3 i dan danas je nekima neshvatljiva iako smo igru proglasili najboljom u 2015. godini te smo ju u konačnici svrstali među najbolje igre desetljeća. Iskreno ne želim istu stvar prolaziti s Cyberpunkom. Mogu reći da me tehničke prepreke nisu pokolebale i da se što prije želim vratiti igranju. To govori dosta toga o priči i primamljivosti virtualnog svijeta u kojemu se igra odvija. No, za konačni stav o igri moram se još malo družiti s Keanuom, makar i u 40 fps-a dok igra ne dođe na GeForce Now. Prije će i to nego nova grafička po normalnoj cijeni.

Izvor: hcl.hr

Share.

Leave A Reply

%d bloggers like this: