Kasnije će se pokazati da nam je živote spasilo to što smo položaj dobro nasuli jer smo uspjeli doći do građevinskog materijala iskopanog tijekom izgradnje splitske zaobilaznice, gdje je sada trgovački centar na Mejašima.
Konačno, došli su i topovi koji su bili stari i ruzinavi, mi smo ih očistili i uredili. Onda smo vidjeli da im nedostaju udarne igle. Pošto je među nama u bitnici bilo ljudi koji su radili u splitskom škveru, našli smo nacrte iz starih vojnih knjiga, pa su škverani iskovali nove igle. Tvrtka Ghetaldus nam je napravila dalekozore, Tehničar nam je napravio daljinare, tako da smo mi te topove vrlo brzo osposobili da budu učinkoviti i u uporabi. Granate su nam bile problem. Onda smo ih krali iz vojnog skladišta na Šolti, pa je Šolta zbog bila blokirana. Uspjeli smo ih dosta nabaviti, tajno su prevezene brodom i iskrcane na Kašjunima. Čuvali smo ih u kamionu na livadi, što nije bilo baš pametno, ali tada još uvijek nismo imali izgrađena skloništa. Kada je to sve bilo gotovo, mi smo bili pripravni. Međutim, tada ja na jugu Dalmacije nastala velika frka. Prijetio je pad Pelješca i Stona, bitke su se vodile na jugu kraj Metkovića. Zbog toga su tri splitska topa prebačena na taj dio bojišnice’, priča nam Čulić.
Trebao je biti odvezen i četvrti top, no noć prije jedan od pripadnika splitske bitnice ga je ‘onesposobio’ kako bi ostao na položaju, što se ubrzo pokazalo ključnim za obranu Splita. Upravo tim jednim topom, 15. studenog 1991. godine obranjen je Split.
‘Na Kašjunima je ostala samo jedna pričuvna posada s jednim topom i municijom. Vršile su smjene i nadopuna municije i ljudstva. Ja bih radio u školi, a kad je svirala uzbuna obukao bih gardijsku uniformu i došao na Kašjune. Tako je radio i moj prijatelj, koji je tada bio student, Dražen Jurić, a koji sad radi u Centru za djecu s posebnim potrebama Juraj Bonači. On je deset godina mlađi od mene. Na isti način su na položaj s posla dolazili i momci iz Brodosplita i svih drugih splitskih tvrtki’, prisjeća se Čulić.
Potom je došao taj za Split ključni dan.
‘Te noći s položaja na Kašjunima smo gledali kako gore Brač i Šolta. Čekali smo što će se dogoditi i kada više nismo mogli izdržati, legli smo u 6.30 sati. I taman što smo legli preko Sedla su na naš položaj ispaljenje dvije protupodmorničke rakete. Pošto je ovdje strmo, udarili su strminu, odbile su se i pale u more i tako smo mi ostali živi. Tada je počela JRM-ova topovnjača Split pucati po gradu. Mi smo izletjeli iz skloništa i otvorili paljbu na nju.
Naš zapovjednik Tonči Smoje je naredio da pucamo. Uzeo sam pancirnu municiju, međutim imali smo problem. Smetala nam je visoka i gusta borovina. Onda smo malo podigli daljinar i nastavili s paljbom. Poslije sam vidio na snimci kao smo razarač Split promašili za 100 metara zbog toga. Mislim da bi ga ona prva granata sigurno ‘skinula’. Onda smo morali zaustaviti paljbu jer je ta detonacija sve pobacala, zaglušili smo, zapovjedniku Tončiju Smoji krenula je krv iz ušiju. Iznenadila nas je ta jaka detonacija onako neispavane’, evocira Čulić sjećanja.
Međutim, vrlo brzo su se konsolidirali. Razarač je izašao iza punte Čiova. Splitski topnici koji su se iz smjene vratili s Južnog bojišta, kada su na radiju čuli da se puca na grad, započeli su automobilima stizati na Kašjune.
‘Na kraju je umjesto nas petorice pa desetorice, bilo nas 15, 20, 25. Svi su dolazili, oni su već na jugu Dalmacije stekli borbeno iskustvo, tempirali granate, mi smo ih nosili, tako da smo na razarač Split uspjeli ispali 70-ak granata.
Mario Radan, koji je bio u specijalnoj policiji BATT, pored Vile Dalmacije, preko snajpera je gledao bitku te mi kazao: ‘Profa, imali ste četiri izravna pogotka te još više manjih. Tada su počeli počeli pucati i topnici sa Šolte i Brača, a JRM-ov razarač je pobjegao’, priča nam Čulić.
