Nedostatak logopeda posebno teško pada roditeljima djece s teškoćama u razvoju kojima su logopedske terapije prijeko potrebne, a stručnjaka je premalo.
Vesna nikada nije čula da njezin, sada 23-godišnji sin Ivan izgovara riječ mama. Upravo se zbog njega još dok je bio dijete preselila s otoka Visa u Split.
– Za pola sata terapeutske vježbe moram s otoka Visa krenuti u 5.30 i vraćamo se popodne u 15.30, za pola sata vježbe. To je jako teško i iznimno naporno za dijete i dan danas nakon 20 godina nije se ništa promijenilo, kaže Vesna Golemac, Udruga Macići, Vis.
Sada je u Splitu toliko stručnjaka da dijete preko uputnice može dobiti logopeda tek dva puta mjesečno. Samo do sedme godine života.
– Mi kroz udrugu vidimo da je to prestrašeno jer djeca budu prepuštena kojekakvim privatnicima, obitelji se financijski iscrpljuju. Kad imamo takvo dijete u obitelji, svi imamo problem, ističe predsjednica Udruge Prijatelj iz Omiša Ljiljana Tafra.
– Uspjeli smo osigurati sredstva i prostor međutim stručni kadar je ono što nam jednostavno nedostaje, naglašava Maja Karačić, voditeljica Udruge Brački pupoljci, Brač.
Rektor Sveučilišta u Splitu prof. dr. sc. Dragan Ljutić na pitanje zbog čega se u Splitu ne otvori sporni studij odgovara:
– Postoji procedura koju moramo zadovoljiti, a znanstveno-nastavnog kadra u našoj sredini bez obzira koliko mi bili spremni za startati trenutačno nema.
Ovo pitanje rektor nije dobio sada, već 2021., dakle možda više nego dovoljno za proceduru. Roditelji se pitaju zbog čega se barem ne otvori dislocirani studij Sveučilišta u Zagrebu.
– Ako je istina da nema nastavnog kadra, zašto profesori s Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta u Zagrebu uredno predaju na mostarskom fakultetu, upitala je Ljubica Milković, voditeljica solinske Udruge Moje dijete.
Puno je puta citirana definicija: Veličina i snaga nekog društva najviše se vidi kroz brigu za njegovu najslabiju kariku.
