– Svojim nemarom i nestručnim liječenjem ubili su mi brata Matu u KBC-u Split. I to ću dokazati na Sudu, jer kod sebe imam svu potrebnu medicinsku dokumentaciju da ih tužim. I od toga neću odustati zbog svih onih pacijenata i njihovih obitelji kojima bi se slična situacija mogla dogoditi – pun tuge i gnjeva govori nam Zdravko Perleta iz Metkovića.
Drama obitelji Perleta počinje 27. studenoga prošle kada je Mate Perleta pao s kamiona iz kojeg je na gradskom smetlištu iskrcavao otpad i udario glavom o pod, ostajući nepomično ležati.
– Posljedica pada je ozljeda kralježnice i manja otvorena rana na čelu. Pao je i udario glavom u fekalni otpad. Ni jednog trenutka nije gubio svijest, ali je izgubio osjet ruku i nogu, odnosno ostao je oduzet.
Nakon 10-ak minuta našli su ga u takvom stanju prijatelji, kojima sam vječno zahvalan i pozvali su Hitnu pomoć te ga odmah prevezli u Hitnu medicinsku pomoć u Metkoviću. Zbog nestručnosti dežurne liječnice zbrinjava ga i opskrbljuje medicinska sestra – kazuje Zdravko Perleta, koji je i sam vozač Hitne pomoći u Metkoviću.
Drama na Neurokirurgiji
Nakon transporta helikopterom brata mu prevoze na Hitni kirurški prijam (HKP) splitske bolnice. Po prijemu na HKP Matu vode na MSCT i MR, nakon čega ga smještaju na Odjel neurokirurgije – intenzivna jedinica.
– E, tu počinje prava drama i nebriga za moga brata – kaže Zdravko, te nastavlja: – Napominjem kako je Mato po zaprimanju u bolnicu bio prekriven sasušenim blatom koje mu je prekrivalo glavu, vrat i kosu te nesmetano padalo na bolnički krevet.
O kakvom se pak smradu radilo ne mogu vam opisati, ali dovoljno govori podatak da su ambulantu i vozilo Hitne pomoći u Metkoviću kojim su Matu prevezli morali detaljno oprati i dezinficirati za prijam sljedećih pacijenata. O takvom se otrovu i sastavu fekalija radilo, a on je u to udario glavom.
Gledavši ga takvog nešto mi nije dalo mira i u dva navrata sam potražio dežurnog liječnika. Dežurni je tu večer na Neurokirurgiji bio dr. Vlatko Ledenko, šef Neurokirurgije, kojemu sam naglasio kako mi je brat upao u fekalni otpad i da ga treba oprati, očistiti ranu na čelu, usta, nos, i uši koji su bili puni tog blata sa smetlišta. Dr. Ledenko mi kaže da će sve učiniti i da će mi brata sutra operirati dr. Željko Bušić i dr. Mirko Lapčić i ja zadovoljan odlazim kući.
Tek nakon tri tjedna saznajem da na operaciji uopće nije bio dr. Bušić, već da ga je operirao dr. Lapčić i dr. Tomić – kaže Zdravko.
Nakon duge neizvjesnosti po završetku operacije Zdravko se nalazi sa dr. Lapčićem.
– Dr. Lapčić mi je rekao kako je cijela operacija kasnila više od sat vremena jer je u operacijskoj sali rađena toaleta i čišćenje blata s Mate. Spoznaja kako mi je brat cijelu noć ležao u takvom stanju bila je tek jedan od slijeda nadolazećih spoznaja o užasu splitske bolnice.
Druga je uslijedila odmah za prvom, a to je činjenica koju mi potvrđuje i operater, kako je osim ozljede kralježnice on zbrinuo (očistio, revidirao i sašio) tada već inficiranu ranu na čelu.
Nakon operativnog zahvata Matu smještaju u Jedinicu intenzivnog liječenja (JIL). Kako sutradan po buđenju iz anestezije diše samostalno, prisebnog ga vraćaju na Neurokirurgiju (intenzivna njega).
Na naše inzistiranje je Mati tek peti dan ošišana prljava kosa, ali blatnjavi “ukrasi ” posvuda na glavi su ostavljeni, te je postavljena dupla plahta ispod vrata i uzglavlja. Žalosti nema kraja. Tek deveti dan, po premještaju na Odjel mi članovi obitelji smo ga oprali – kazuje ogorčeni Zdravko.
Ugašena nada
Matino stanje poslije operacije ukazivalo je na poboljšanje.
– Već tri dana nakon operacije počeo je micati stopalima, a četvrti dan počinje pomicati koljena. Nažalost, Matin i entuzijazam cijele obitelji brzo nestaje jer dolazi do vrućice odnosno infekcije koja ga unazađuje i nadalje više ne pomiče ekstremitete.
Ponovno slijedi borba s uzastopnim vrućicama pri čemu je Matina jedina želja što prije otići na rehabilitaciju i krenuti s vježbanjem. U više navrata nam je u početku objašnjavano kako uzrok temperature nije poznat, a u isto vrijeme je sporna rana na čelu, u više navrata revidirana. Da su je očistili prvi dan po prijamu u bolnicu, primarno obradili kako i nalažu pravila struke, a da ne kažem i zdravi razum, zasigurno do stalnog inficiranja ne bi dolazilo.
Nadalje, zbog spomenutog pogoršanja motoričkog stanja tražim od dr. Lapčića kontrolni MR i to ga molim pet puta i tek nakon mojih stalnih inzistiranja (u kojima sam ponudio osobno snositi troškove istog) on pristaje na pretragu. Ovo se događa neposredno pred drugi dogovoreni termin za toplice – kazuje Zdravko.
Prema Zdravkovim riječima nalaz novog MR-a nije bio dobar.
– Novi MR pokazuje pomak ulomaka jer prethodno nije učinjena stabilizacija kralježaka. Doktor nam na to govori kako je Mati potrebna još jedna operacija. Koliko god smo svi bili šokirani što zbog priželjkivanja rehabilitacije toliki nam je grč bio stat pred Matu i reći da umjesto na rehabilitaciju ide u operacijsku salu.
Nakon revizije, kroz sljedećih sedam dana provedenih u Zavodu za neurokirurgiju dolazi do pogoršanja općeg stanja. Sam mi je Mato rekao kako se ne osjeća najbolje, i zamolio me da to kažem doktoru. Nažalost, moji pokušaji da doktora pronađem tih dana nisu bili uspješni.
Naime od 30. prosinca 2017. godine nije bilo osobe koja je odgovorna i zadužena za mog brata. Kao da nije bilo dovoljno što je cijelo vrijeme do tada, onako nepokretan (od vrata naniže) ovisio o (ne)milosti osoblja za gutljaj vode.
Nema nadležnog
Dana 3. siječnja 2018., tri dana nakon što mi je brat prestao mokrit osoblje alarmira anesteziologa koji ga tada nalazi u zapuštenom stanju, teško dišući, slabije svijesti te ga premješta u JIL.
Tada nesvjestan činjenice kako sam gledao brata da mi pred očima odlazi, dok slušam dežurnog anesteziologa kako mi govori da Mato ima višestruko zatajenje organa, ne mogu da se ne upitam kada je zapravo došlo do početka kraja. Mogao bi to biti svaki dan proveden u ovoj ustanovi s ovim osobljem, s operativnom salom na Karepovcu, a adresom KBC- a – kazuje Zdravko.
Mate Perleta umire 21. siječnja ove godine u 22 sata.
Poslije bratove smrti i 40 dana obiteljskog žalovanja otišao je Zdravko na Neurokirurgiju pitati tko je bio zadužen za Matu u vrijeme oko Nove godine.
– Dr. Lapčić mi je odgovorio da je bio na odmoru pa da ne zna, glavna sestra Vesna dala mi je isti odgovor, kao i dr. Ledenko. Zahvaljujući njihovu ”neznanju” ja danas nemam brata, a obitelj oca i muža – zaključuje Zdravko.
IZVOR: slobodnadalmacija.hr
