Mještani zaseoka Križanci u sinjskom naselju Radošić noć dočekuju sa zebnjom, čak i strahom, hoće li im na prozore doći lupati “Ćirko”, udarati u grilje, drsati ručkom ulaznih vrata, plašiti ih ili, eventualno, i fizički napasti
.
Priča o “Ćirki”, koji je zasluženo ponio takav nadimak jer ćiri u tuđe domove, za kojega svi znaju, ali ga nitko nije vidio niti itko (još) zna o komu se radi, proširila se cijelim Radošićem i šire. Na meti “Ćirke” našli su se najprije građani u zaseoku Gugići, i to oni u izdvojenim kućama. U posljednje je vrijeme, saznali smo od poznanika iz Radošića, predmet napada bila kuća
braće Križanac, Stipe i Ante. Radi se o dvojnom stambenom objektu, na osami. Na meti “Ćirka” posebno je bio prizemni dio Antina dijela u kojemu živi njegova nevjesta s dvoje djece, a kojoj je suprug na radu u inozemstvu.
– Muž mi je na radu u Njemačkoj. Ja ovdje živim sama s djecom, a na katu žive roditelji moga muža. Prvu neugodnost doživjeli smo prije mjesec dana. Bila je subota. Oko 22.30 sati legla sam s djecom. Uskoro sam se, prije spavanja, ustala ugasiti svijetlo u hodniku i zaključati unutarnja vrata na ulazu u kuću. Vanjska su već bila zaključana. Taman kad sam krenula zatvoriti vrata, na vanjskima sam čula snažni udarac u bravu i vidjela kako drma i trese ručkom. Sve je odmah prestalo. Čula sam korake, potom zvuk kao da je u nešto udareno, a onda ubrzo zvuk automobila koji se udaljava – kaže Marijana.
Naredni vikend “Ćirko” je ponovno bio u akciji.
– To je bilo 6 dana kasnije, u petak. U gostima mi je bila zaova, muževljeva sestra, koja je odlučila kod nas prespavati. Sjedili smo s djecom u dnevnom boravku i razgovarale. Oko 21.30 sati netko je snažno pokucao na prozor dnevnog boravka. Obje smo krenule prema ulaznim vratima. S druge strane kroz staklo smo vidjele ljudski obris. Kad je zaova poviknula: “Daj mi nož”, nepoznati je pobjegao prema zaseoku – kazuje Marijana i nastavlja:
– Treći put se dogodilo u nedjelju, dva dana poslije drugog napada. U kući smo ponovno bili moja zaova, ja i djeca. Opet smo sjedili u dnevnom boravku. Bilo je 18.30 sati. Čule smo snažni udarac u grilju istoga prozora. Telefonom sam odmah pozvala svekrvu i svekrova brata. Kad su oni došli, sve smo pretražili, ali nigdje nikoga – veli Marijana.
Poslije svakog napada “Ćirke” slijedila je prijava policiji.
– Odmah bih obavijestila policiju. Oni su redovito dolazili, raspitivali se. Čak su postavljali i zasjedu. Od tada kroz Radošić redovito prolazi policijska patrola – veli Marijana i nastavlja:
– Poslije kraćeg zatišja ponovilo se prije desetak dana. U kući sam bila sama s djecom. U 18.10 sati začuli smo snažni udarac u istu grilju od prozora na dnevnom boravku. Bilo je to najsnažnije lupanje. Udarac je bio toliko jak da ga je čula i moja svekrva koja živi na katu. Odmah su došli, sve smo obišli, ali nikoga nismo uspjeli pronaći – kaže Marijana, dodajući da joj je petogodišnji sin doživio šok. Čim se smrači, vidljivo je da se boji, strah ga je, i ne pomišlja izići iz kuće, a vani manje izlazi i po danu.
– Ja nemam što poslije svega reći. Nikomu se nismo zamjerili, nikomu ništa ne dugujemo. Ne znam tko bi nam to i zašto radio. Nemam prigovor ni na ponašanje policije. Oni su svaki put došli na poziv, nastojali otkriti tko nam to radi, ali do sada nema rezultata – zaključuje Marijana.
Razgovarali smo s policijskim službenicima. Oni su nam rekli da nam mogu jedino potvrditi da su dobivali prijave i izlazili na teren, ali počinitelja nisu uspjeli identificirati.
IZVOR: slobodnadalmacija.hr
