Andrej Plenković je u 2017. godini hodao po niti i – preživio.
Šest mjeseci nakon što je uvjerljivo pobijedio na izborima i glatko formirao Vladu, HDZ-ov premijer iz nje je, potpuno netipično za tako ranu fazu vladavine, izbacio neugodni Most i – u jednom od najvećih obrata u povijesti hrvatskog višestranačja – iz rukava u Banske dvore uveo svoj tajni adut: lijevo-liberalni HNS.
Iako spada u nesumnjivo najznačajnije političke događaje u godini na izmaku, nova podjela karata u Banskim dvorima u odabiru Slobodne Dalmacije ipak nije ponijela epitet glavnoga eventa u 2017. Ta pozicija pripala je, bez konkurencije, koncernu “Agrokor” i krizi koju je, u ekonomiji, jednako kao i u politici, generirao rasap bivšeg lena gazde Ivice Todorića.
Upravo u “Agrokoru”, naposljetku, i leži ključ premijerova razlaza s Mostom i mostovcima. Božo Petrov i društvo naumili su pokrenuti istragu protiv posrnulog “Agrokorova” gazde i strpati ga u Remetinec, dok je Plenković bio za odmjereniji pristup i mirniju tranziciju. “Agrokor” je bio glavni teret i HDZ-ovu ministru financija Zdravku Mariću, inače bivšem izvršnom direktoru za strategiju i tržište kapitala u tom gigantu, kojega je SDP – ni kriv ni dužan, treba i to reći – u travnju ove godine umalo srušio u Saboru.
“Agrokor” i brigu za njegove radnike je, naizgled ničim izazvana, spominjala i Ivana Saucha, odvjetnica i supruga bivšeg šefa Milanovićeva kabineta Tomislava Sauche, osumnjičenog, poslije i optuženog da je iz Banskih dvora izvlačio stotine tisuća kuna na ime dnevnica za službena putovanja, koji je samo koji tjedan poslije u Saboru spasio Marićevu glavu i osigurao da njegova bivša stranka dođe do 75, ali ne i do 76 glasova. S kojima bi pao Marić, ali i čitava Plenkovićeva Vlada. Saucha je tim potezom postao najozloglašeniji politički prebjeg svih vremena. Očito prosudivši da se bolje osjeća kao gnjida na slobodi nego kao poštenjačina u zatvoru.
Ovu je godinu na znakovit način obilježilo i ono što se u njoj NIJE dogodilo. Oporba, kao što smo već vidjeli, nije uspjela srušiti Vladu iako tome nikada u povijesti hrvatskoga višestranačja nije bila bliža.
Plenkovićeva komisija za suočavanje s prošlošću, sav onaj trust akademika, leksikografa, profesora kaznenog prava i povjesničara, nije, dakle, još uvijek uspio utvrditi tko su good, a tko bad guys u priči o mračnoj ostavštini Drugoga svjetskog rata: oni koji kliču „Za dom spremni!“ ili oni koji pjevaju o ljubičici bijeloj.
Vlada u 2017. nije pokrenula ni jednu ozbiljniju reformu u zemlji, Hrvatska nije dobila Obiteljski zakon po mjeri srednjega vijeka, a Sabor nije postao mjesto kulturnog dijaloga argumentima.
Upravo suprotno, kao da na zagrebačkom Markovu trgu caruju najniže strasti. Dario Šimić, naposljetku, nije uspio skinuti Davora Šukera s čela Hrvatskog nogometnog saveza iako je imao zdušnu podršku svih navijača. Ova 2017., dakle, nije bila idealna, ali je – i taj joj epitet nitko ne može osporiti – bila nadasve zanimljiva.
1. AGROKOR
– Koncern koji je vladao domaćom ekonomijom ovoga se proljeća sunovratio u vlastitim dubiozama. I u mjesecima koji su uslijedili izazvao tektonski udar na domaćoj političkoj sceni. Vlada se zbog “Agrokora” raspala, parlamentarna većina se „presložila“, radi “Agrokora” se glasalo o povjerenju ministrima i osnivala, kao i raspuštala, saborska istražna povjerenstva. Zbog “Agrokora” se u Saboru glasalo o opozivu Plenkovićeva kabineta, prelazilo iz SDP-a ka HDZ-u, ratovalo blogovima iz Londona, sudovalo po sudovima i arbitražama i kritiziralo zbog utiranja puta strvinarskim američkim fondovima. “Agrokor” je, riječju, u 2017. bio alfa i omega svega.
2. PRESLAGIVANJE
– U 2016. to je prvi pokušao Tomislav Karamarko, u lipnju 2017. je u tome prvi uspio Andrej Plenković. HDZ je razvrgnuo politički brak s Mostom i 9. lipnja sklopio novu zajednicu sa lijevo-liberalnim HNS-om i manjinskim Pupovčevim SDSS-om. Premijer je očito procijenio da će ovaj sjetonazorski koktel na dugi rok prijati i njemu i njegovu HDZ-u. U traženju nove nevjeste ključne su uloge odigrali Davor Božinović i Vladimir Šeks: prvi kroz kontakte koje je očito već poodavno održavao s Ivanom Vrdoljakom i Srećkom Ferenščakomiz HNS-a, a drugi ponajprije zbog odličnog poznavanja ljudske prirode, lakome na funkcije, skeptične prema riziku novih izbora i od pamtivijeka slabe na strah da u bliskoj budućnosti ne završe s onu stranu zatvorskih rešetaka.
3. PRALJKOVO SAMOUBOJSTVO
– Kazališni redatelj koji je u ratu odlučio igrati ulogu generala 29. studenog u haaškoj je sudnici, u trenutku u kojemu mu je potvrđena presuda za ratni zločin protiv bosanskohercegovačkih muslimana, ispio otrov. Slobodan Praljak bio je uvjeren da nema ništa ni s logorima, ni s rušenjem džamija u Stolcu, ni s krvolocima iz Stupnog Dola, ni s odsijecanjem glava i ušiju, ni s batinanjima, izgladnjivanjima, protjerivanjima… Baš kao što o vezi Republike Hrvatske sa svojom poraznom politikom prema BiH iz prve polovine devedesetih misle i predsjednica, premijer, generalski zbor i Milijan Brkić. Čak i dio SDP-a.
4. RASPAD HNS-a
– Mjesec dana su se čelnici narodnjaka kleli u sve i sva da neće ući u HDZ-ovu Vladu. A onda su u nju utrčali čim im se za to pružila prilika. Lijevo-liberalno krilo stranke odmah je reagiralo i napustilo HNS. Dio njih osnovao je GLAS, novu stranku koju u parlamentu predvodi Anka Mrak- -Taritaš. Dio je na sjeverozapadu zemlje preuzeo Radimir Čačić, koji je koketiranje svoje nekadašnje stranke s HDZ-om iskoristio da s pozicije varaždinskog župana izgura Predraga Štromara. I time HNS ostavio bez najznačajnije stranačke utvrde u zemlji, osuđene da joj sudbina ovisi o volji dojučerašnjeg ljutog neprijatelja – HDZ-a.
5. RASTAKANJE MOSTA
– Prvo je iz Mosta otišao Ivica Relković. Potom se tiho povukao Ivan Kovačić. Odlazak u biznis najavio je i Miroslav Šimić. Točku na „i“ sredinom prosinca stavio je Vlaho Orepić. Iako u Saboru znaju odigrati dobre oporbene role, mostovci očito puno jedinstvenije izgledaju kada su na vlasti. A nju im je u travnju oduzeo Plenković smijenivši njihova četiri ministra. Od kojih se sada, slučajno ili ne, tri povlače iz državne politike.
6. USPJEH RADIKALNE DESNICE
– Zlatko Hasanbegodić, Bruna Esih i Željko Glasnović tijekom proljetnih su mjeseci izašli ispod HDZ-ovih skuta i u svibnju na lokalnim izborima potaracali Plenkovićevu stranku u Zagrebu. Jasno pritom naznačivši da su spremni na idućim parlamentarnim izborima osvojiti najmanje tri zastupnika. I s njima s Plenkovićem sjesti za pregovarački stol. Ako do toga dođe, cijena koju će predsjednik HDZ-a trebati platiti za njihove glasove bit će puno veća od one koju, kroz ime maršalova trga i slične
mariginalije, sada plaća zagrebački gradonačelnik Milan Bandić.
7. UKLANJANJE PLOČE IZ JASENOVCA
– Hrvatskog premijera prati glas čovjeka koji probleme ne rješava, nego ih odgađa ili premješta. Pa je tako ploča s ustaškim pozdravom „Za dom spremni“ iz Jasenovca završila u obližnjoj Novskoj. Ipak, Andreju Plenkoviću i njegovim najbližim suradnicima treba honorirati pregovaračko umijeće, pa i diplomatski talent kojim su privoljeli nekadašnje borce HOS-a da sami stave svoj potpis na zahtjev da se kontroverzna ploča ukloni sa zgrade u kojoj je u Jasenovcu tijekom Drugog svjetskog rata stolovao zloglasni ustaški zločinac Vjekoslav Maks Luburić. Iako je opći dojam loš, ovaj poen ipak ide Plenkoviću.
8. OTVARANJE UDBINIH ARHIVA
– Naizgled potpuno passe tema koju je u optjecaj uoči lokalnih izbora u svibnju gurnuo Most. Ipak, dosjei tajnih službi bivše države otkrili su, barem za sada, dvije zanimljive stvari. Prvu, pisani dokaz da je Vladimir Šeks, siva eminencija HDZ-a, surađivao sa Službom državne sigurnosti komunističke Jugoslavije i – najvjerojatnije kako bi spasio vlastitu kožu – odavao joj tajne radikalnih hrvatskih emigranata. Te drugu, da Šeks sebe ne smatra nimalo krivim za tu rabotu. Spašavati je, naime, trebalo samoga sebe!
9. NEUSPJEH PUČA PROTIV BERNARDIĆA
– Nakon mršavog skora socijaldemokrata na lokalnim izborima, milanovićevci u SDP-u tražili su Bernardićevu glavu. No, neuspješno, i to ne zbog neke njegove velike snage, nego zbog slabosti njegove unutarstranačke oporbe. Razjedinjene, nekoordinirane, na momente čak i jalove. To što je Bernardić preživio ne znači da je SDP riješio sve svoje probleme. Umjesto kratkoga rata, socijaldemokrati su izabrali dugu agoniju.
10. OPARA POSTAO GRADONAČELNIK SPLITA
– Dotadašnji savjetnik predsjednice Republike, saborski zastupnik HDZ-a, povjesničar umjetnosti i arheolog na drugom je krugu lokalnih izbora u Splitu izabran za poteštata. Na toj je poziciji naslijedio protjeranog SDP-ovca Ivu Baldasara. Splitom – na to ga je natjerala nužda, ne vlastiti izbor – vlada uz pomoć svojeg protukandidata Željka Keruma i njegovih vijećnika. Gradonačelnik je gradski prirez povećao s 10 na 15 posto, s obrazloženjem da mu treba novac za besplatne školske knjige. A potom je pod prijetnjom bagera očistio Žnjan od nelegalnih terasa i najavio taj prostor kao novu razglednicu Splita. Živi bili pa vidjeli!
