Svitu, rodija nan se Niko!
Rodija nan se Niko, Splite!
A nije Niko bilo ‘ko, a ne, Niko je faca! Odlučija je onako malen i presladak doć na svit prije nego li mu ćaća doveze majku do rodilišta.
Rodija se lipo u autu, odmah ispod nadvožnjaka nasrid Sirobuje. Srijeda, taman je deset minuta prošlo 20 sati. Možda i petnaest. Nije tata uspio točno pogledati na sat, imao je važnijega posla.
A sve je krenulo kako treba, deset dana prije termina mama Jelena Vuković je dobila trudove, tata Gordan je bio pripravan, sjeli su u auto, smireni, jer – nije im prvi put.
– Prije tri i pol godine nam se rodio Vjeko i bio sam tada sa suprugom u rađaonici, veli nam dvostruki tata Gordan, ne može baš nikako izbrisati osmjeh s lica.
Ne možemo ni mi! U moru ovih svakakvih loših i još gorih vijesti – Niko nam je donio radost, čistu i opipljivu.
– Živimo u Bajnice Jesenice, kod Dugog Rata, krenuli smo bez žurbe, a onda je Jeleni pukao vodenjak taman prije semafora prema Stobreču, nastavlja s pripovjedanjem Gordan, koji je – a ovo je dodatno dobar detalj na cijelu priču – fizioterapeut, dakle medicinski djelatnik kojem ništa ljudsko strano nije.
– I onda je počeo film, pravi filmski scenarij. Jelena viče: Evo ga, izlazi!, ja vozin livon rukon, desnon vatan dite. Pokušavam skrenuti, uparkirati se sa strane, moja žena, kraljica, ona hvata našeg sina s obje ruke, ja ga pridržavam, ne može još uvijek doći sebi tata Gordan.
U trenutku kada se uspio parkirati sa strane ceste, upaliti sva četiri žmigavca – Niko je zaplakao mami na prsima.
– Ne bi ovo poželio nikome, budimo realni. Strah je to veliki, bojiš se hoće li zaplakati, moglo je biti svega, veli nam tata.
– Al kada san ga vidija, zrcali se živa radost Gordanu iz očiju:
– Kad san ga vidija zna san da će bit dobro! ZAplaka je jako, snažno, vidija san odma da će bit odličan!
Da se Niko strpio i rodio u splitskome rodilištu – dobio bi čistu Apgar desetku. Ovako ga je tata zamotao u svoju jaknu, da ne gubi toplinu, raspalio klimu i sa svojom hrabrom i smirenom ženom i njihovim novorođenčetom – dočekao ekipu Hitne pomoći. A kad su oni došli tek tada je nastalo veselje, razveselili se bebi, a ostali zbunjeni mirom troje Vukovića. Nikad nisu imali takvu situaciju, dodali su. A stigli su svega pet minuta nakon poziva. Niko je bio brži!
– Moja je žena heroj, veli Gordan.
A mi se slažemo sa svakom mu riječi, magistra ekonomije je sve odradila stopostotno, naklon do poda. Danas je dobro, ne može ni ona nikako izbrisati osmjeh. Veliku je radost donio Niko, 48 centimetara dug i punih 3300 grama težak. Naš Niko, faca, i mali brat Vjeko ne može dočekati kada će mu braco doći kući…
Nakon više od 70 godina – Niko je tako postao prvo dijete rođeno na Sirobuji:
– Oduševljeni viješću odlučili smo poželjeti dobrodošlicu Niki u ime cijele Sirobuje, spremamo mu poklon paket i čestitku, naravno – radostan je bio i Hrvoje Balić, predsjednik Gradskog kotara Sirobuja.
izvor: slobodnadalmacija.hr
