Prvi automobil u Splitu je izazvao šok, cijeli grad se sjatio da vidi ‘makinju ča sama trče’

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Potkraj 19. stoljeća Split je bio na „kraj svita“, u prometno izoliranoj i gospodarski zaostaloj pokrajini Austro-Ugarske Monarhije, gradić od oko 18 tisuća stanovnika, s plinskom rasvjetom i telefonom sa 33 priključka. Željezničkom prugom preko Siverića bio je povezan sa Šibenikom, putnike i poštu iz Imotskog i Sinja u grad su dovozile „diliđence“ s tri brza konja.
Splićani su po gradu prometovali magarcima, a kare i kočije su vukli konji. Sportaši su se vozikali „veloćipedima“ pa „bićikletama“, a 1901. se u javnom prijevozu pojavio omnibus ili „đardinjera“, konjski tramvaj Ivana Kaliterne koji je ljeti vozio putnike od Dioklecijanove obale do kupališta na Bačvicama…Nešto prije toga neki je Jozo Ružić, povratnik iz Južne Amerike, težacima pričao kako u „Jamerike trče karoca prez konji“, ali nitko mu nije povjerovao.

Kad se potkraj 1901. ili početkom 1902. godine u gradu pojavio prvi automobil – 16 godina nakon izuma Carla Benza – nastao je šok! Kako to obično u Splitu biva, neki su se upeli protiv „kara brez konji koji grmi i smrdi“, a drugi su oduševljeno prihvatili to čudno vozilo, „makinju ča sama trče“. Upravo takvi su stvarali nove stranice u povijesti ovoga grada, a sreća ima i onih koji su ih ispisali za buduće generacije. Nedavno je, naime, promovirana knjiga Valtera Firića pod nazivom „Makinja ča sama trče“ o povijesti automobilizma i motociklizma u Splitu, a ilustrirana je fotografijama koje su čuvane u obiteljskim albumima i govore o sedamdesetak motornih godina u njegovu životu. Urednik i izdavač knjige na 250 stranica i sa 467 fotografija je Josip Radić, odnosno firma „Medijska osobnost“, a recenzenti su dr. Neven Šerić i prof. Goran Borčić.
Urednik i autor knjige o povijesti splitskog automobilizma, Josip Radić i Valter Firi, u Fiatu 500

– Prvi automobil u Split dovezao je, dakle, jedan austrijski inženjer, zaposlen na izgradnji željezničke pruge Split – Sinj, zacijelo da bi lakše obilazio dionice pruge dok traju radovi – kaže autor knjige Valter Firić.
– Nekoliko je puta fotografiran, ali ne postoje pisani podaci o kome se radi, već su ove fotografije jedini trag o tome. Novine o tome nisu pisale, to se tada smatralo „sportom“ i „zabavom“, dok se o gradnji pruge koja je imala veliki prometni značaj redovito izvještavalo. No, u arhivi Muzeja grada sam zato pronašao jedan „letak“, humoresku književnika Marka Uvodića„Tomobil u Splitu“ u kojoj se kroz razgovor gradskih redikula priča o tom događaju – objašnjava Firić.

U „diškoršu“ Marka Uvodića tako se spominje da je „karoca ča sama trče“ putovala iz Beča preko Knina do Splita puna tri dana; da kad se gleda sprijeda „ jema formu o’ jednega velega škarambeža“, da „trče na letriku ka lud, nebi ga vrag dostiga!“; da „dimi ka fabrika o’Malpurga“ i „smrdi ka svi kankari“, da se „stari judi ne spominju da je čakod ovakoga ikad došlo u Split“ i da „ne bi kršćeno čejade unj pustija“!
Veliku je prašinu, očito, podignuo motorizirani Bečlija.

Iskre i oganj
U svojoj knjizi „Smij i suze starega Splita“ gradski kroničar Ivan Kovačićpiše da kad bi „ceston prolazija, bučija je i tresa na škoše, bacajuć iskre oganj, da bi se vas zavija u dimu i od njega su se strašili judi ka o vraga, a konji bidu, mazge i tovari teret izvalili i bižali ispri njega da je bilo muke velike s beštijan po cesti“.
Skladatelj Ivo Tijardović u „Sjećanjima na život i vrijeme“ bilježi: „Kad je to čudo stiglo pred hotel Bellevue bilo je upravo vrijeme ručka i cijeli grad se uzbunio. Ostavili smo ručkove, dovikivali se i dozivali, pa se cijeli grad sjatio da vidi tu senzaciju. Pobožni su se „zlamenuvali“ i govorili da to nije od Boga, drugi su bili osupnuti, pa se čulo: “Astigamande, makinje…ne tiči…ne pipaj…biž’ča…stoj daleko… Europa nam se počela približavati“.

Radi povijesne istine, treba ovdje kazati da su prve automobile u Dalmaciji imali tri brata Meštrović iz Zadra koji su kupila tri automobila jačine deset konjskih snaga, s kojima su krajem 1901. otputovali za Sinj. Put od Zadra do Sinja u duljini od 174 kilometra prevalili su za 15 sati. Uz samo tri pauze, kako bi se automobili i vozači odmorili.

Nakon što je pruga do Sinja završena, a inženjer i njegova „makinja“ se vratili odakle su i došli, automobili su se opet počeli spominjati kada je najpoznatiji splitski hotel „Della Ville“ 1906. kupio gospodin J.L.Crown. Promijenivši mu naziv u „Grand Hotel Bellevue“ nabavio je automobil za prijevoz svojih gostiju, ali se suočio i s nekim neočekivanim problemima! Splitska mularija mu je kamenjem gađala automobil, protiv njega su bili i vlasnici pasa koji su stradali pod kotačima vozila, konačno i šetači na obali kojima je smetala prebrza vožnja. O tome su i novine pisale u „Našem jedinstvu“.

No, krenula je ljubav za motorima, nezaustavljivo. Splićani su počeli nabavljati prve „motorbićiklete“, a malo zatim i „tonobile“. Među prvim vlasnicima motocikala u gradu bili su Vincenzo Montan Vice, Eugenio Miotto, Silvio Nonveiller, Jerolim Bersa, Bruno Katalinić i Paško Kragić. Ti prvi motocikli i automobili bili su jako skupi, „moglo se za te pare kupit kuću“ – kaže autor knjige, pa su ih mogli platiti samo imućni građani, uglavnom obrtnici i privatni poduzetnici. Nabavljalo se i polovna, koja su bila znatno jeftinija. Što je najgore za vječno natjecateljski raspoložene Splićane, ne zna se tko je od dvojice uglednih Splićanina bio i prvi vlasnik automobila: je li to zubar dr. Nikola Gjivović Niko, Dubrovčanin porijeklom, koji je diplomirao u SAD-u, a usavršavao se u Engleskoj ili je to splitski načelnik, odvjetnik Vicko Mihaljević, začetnik zajedljivog splitskog humora i zaštitnik siromašnih gradskih osobenjaka.

Povijesni izlet u Šibenik
U svakom slučaju dr. Gjivović je osnivač prvoga gradskog autokluba, „Autokluba Split“ 1907. godine, registriranog samo godinu dana kasnije od onog zagrebačkog. Da bi to proslavili, trinaest članova kluba, među njima i dvije supruge, odvezli su se na povijesni izlet u Šibenik – osim automobila dr. Gjivovića, bilo je još četiri motocikla i dva motocikla s prikolicama. S obzirom na to da su putovali zemljanim putovima, po kaldrmi, a da su automobilske gume morali „tašelavat“ sami kad bi se probušile, putovanje je trajalo satima.
Inače, sve dok 1910. godine banska uprava u Zagrebu nije imenovala prvo povjerenstvo „za izpitivanje automobila i šofera“ vozilima se upravljalo bez ikakve dozvole, a u auto koli su budući vozači učili i kako popraviti motor automobila. Jer, tko će ga popraviti kad servisa ni automehaničara nije bilo? Registracijska oznaka za Dalmaciju je bila M, a što je bilo interesantno – ovdje u Dalmaciji od početka se vozilo desnom stranom ulice, a vozila su se pretjecala s lijeve, dok je u sjevernoj Hrvatskoj bilo obrnuto. Oni su vozili lijevom stranom ulice, poput Engleza. Pa da nismo na „svoju ruku“?

Logično, počele su se dešavati i prometne nesreće. Prvi poznati slučaj da je jedan Splićanin smrtno stradao u automobilskoj nesreći datira iz listopada 1908. Na putu za Omiš, kod sv. Martina u Podstrani Ivan Senjanović Đani i njegov suvozač Vinko Budić, pregazili su psa. Vlasnici pasa, braća Car, odmarali su se nakon lova na brijegu iznad puta, pa kad su vidjeli što se psu dogodilo jedan od njih uperio je pušku prema vozilu. Budić se preplašio i nehotice uhvatio Senjanovića za ruku, ovaj je izgubio kontrolu i sletio s puta i udario u stablo masline. Budić je preminuo na mjestu nesreće.

Da je kaštelanska cesta, opet, opasna za vožnju, pisalo se u novinama još 1907. kada je kod Solina, na raskrižju ceste i željezničke pruge, motociklist naletio na tračnice i ozlijedio se, a godinu kasnije se profesor Lucijan Vitturi kod Kaštel Gomilice sudario na motoru s konjem.

Dešavale su se i druge nevolje, osobito izvan grada jer bilo je još mnogo onih koji su „ispod oka“ gledali na ta čudna vozila, pa se događalo da skupine seljaka bacaju kamenje na njih, zaprječuju ceste, pretvaraju se da ih je automobil oborio na tlo ne bi li izazvali svađu s vozačima. A ponekad su tukli njih i putnike, među kojima bi se koji put našli i državni službenici koji su putovali poštanskim automobilima. Jedan seljak iz splitske okolice 1910. je bio osuđen na osam mjeseci zavora jer je iz puške pucao na nečiji automobil! Seljaci iz Dalmatinske zagore zvali su ga „paklena makinja“ ili „benzina“, a međusobno bi se upozoravali „čuvaj se da te ne satre benzina!“.

Kad je riječ o pogonskom gorivu, dok u Splitu još nije bilo benzinskih crpki, vozači su nabavljali medicinski benzin u ljekarnama. No, već 1910. godine – godinu dana prije osnutka Hajduka! – nekoliko je Splićana otvorilo dućane motocikla i automobila stranih prodavača pa je Vincenzo Montan Vice bio zastupnik tvornice motocikala J.Puch i Motosacoche, Mihovil Juras Mijo tvrtke Stoewer, a Oliva&Cipci su zastupali tvornicu Fiat.

Prva utrka
Krajem 1924. godine u splitskoj općini bilo je 43 osobna automobila, 7 omnibusa, 12 teretnih i 22 poštanska automobila. Dvije godine kasnije policija je objavila oglas kojim je određena brzina vožnje u cijelom kotaru – ne veća od 20 kilometara na sat, a na raskrižjima i u zavojima, na mostovima i tamo gdje je promet gust i okuplja se svijet nije se smjelo voziti brže od šest kilometara na sat.
Krajem travnja te 1926. godine održano je zanimljivo natjecanje u brzini između konja kojeg je jahao zlatarski trgovac Giovanni Battista Valle i automobila koji je vozio Vice Betizza. Utrka je počela na mostu iznad pruge kod Gimnazije, pa do tvrđave Gripe, a brojno građanstvo se okupilo i navijalo. Završila je – pobjedom konja!

Ima takvih urnebesnih pričica iz gradskog života, knjiga „Makinja ča sama trče“ je puna podataka, imena, oglasa, fotografija… Autor Valter Firić desetak je godina prikupljao dokumentaciju, što je bilo to kompliciranije jer u Splitu ne postoji niti jedna arhiva autoklubova:

– Fotografije sam dobivao obilazeći obitelji članova moto-kluba, poput Petrošića, Šitića… Knjigom je obuhvaćen čitav razvoj auto moto-sporta, prije i poslije Drugog svjetskog rata. Istražio sam prve trke koje su se održavale, one automobilske oko Omiša, ali su popularnije, zbog loših cesta, bile one motorističke. Od Solina do Klisa tri godine zaredom, pa do Prapatnice i Trogira, pa one 50-ih godina, sve to mi je bilo jako zanimljivo istraživati. Znate li da je kraljica Marija, žena kralja Aleksandra, bila pokroviteljica splitske automobilističke utrke 1928. godine, ona je jako voljela taj sport? U knjizi je dokumentiran i javni gradski prijevoz, Splićani pojma nemaju, na primjer, da su se autobusi proizvodili u Splitu prije Drugog rata.Tko je prodavao automobile, koje marke, motocikle…sve sam to uvrstio u knjigu – nabraja Firić, inače umirovljeni povjesničar umjetnosti koji je prije ove objavio još tri knjige o Klisu, te jednu o sinjskoj ferati, „reri“.
– Svaka od ovih fotografija ima neku svoju priču, a mnogi materijali nisu ni ušli u knjigu jer bi bila preopsežna – tvrdi autor.

Da će knjiga morati dobiti nastavak potvrđuje i izdavač Josip Radić, koji je ujedno producent emisije „Auto moto nautic vision“ i izdavač kolekcionarskog časopisa „Old timer club“:
– Ova knjiga počinje dolaskom prvog automobila u Split, a završava sa 70-im godinama 20. stoljeća kada je Split već poludio za autima i završava tekstom Miljenka Smoje u „Pometu“. Na Dan Marjana, naime, održavalo se automobilističko natjecanje i on piše: „Marjan je jema pegulu da je isti dan u prošlu nediju bila utrka tonobili i između tonobili i Marjana cili se Split jednoglasno izjasnija za tonobile. Trideset ijad duš, umisto da u marjanskoj ladovini udiše frišku ariju…stiva se uz asfalt ulic.“ Planiramo nastavak ove knjige i bilo bi dobro da što više dokumentacije sakupimo, pa pozivamo Splićane da nam pomognu u tome – najavljuje Radić.

IZVOR: slobodnadalmacija.hr

Share.

Leave A Reply