Što su Splićanke i Splićani odlučili promijeniti u svom životu u 2018. godini?

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Novogodišnje odluke najlakše se donose i u pravilu najbrže prekrše; potonje je ujedno katalizator koji je formirao službeno najdepresivniji dan u godini, treći ponedjeljak u siječnju.
Zašto? Jednostavno, u kombinaciji s još nekim ‘minusima’ (najčešće onima na računu) do tada odluke donesene u sumrak Silvestrova u pravilu padaju u vodu… No, dok se to ne dogodi, napravili smo malo terensko istraživanje i našim sugrađanima, Splićanima i gostima, postavili jednostavno pitanje: koje su vaše novogodišnje odluke?

Klement Bašić (57), poduzetnik:
– Moja je odluka jednostavna i lako provediva: sačuvati postojeće stanje! Nemam problema sa zdravljem, pa ću raditi na tome da ostane dobro, nastavit ću s rekreativnim bavljenjem sportom, posao ću također nastojati održati na istoj razini, ali neću se bunit bude li i bolje. Takav je moj plan za godinu koja je upravo započela, a odmah potpisujem i za sve buduće. Živjeli!

Ivan Hasan (75), njemački umirovljenik:
– Malo ste me uhvatili na prepad, ali evo ako nešto mogu odlučit ili bar reć da bih volio učinit je – oženit se. Čujte, udovac sam već četri-pet godina, a život ide dalje, lipše je kad nisi sam. Eto, da mogu birat, volio bih da je žena malo mlađa od mene, do jedno šezdeset pet godina, da me može pogledat, šta se ono kaže. I neka je naša, da se dobro razumimo. Ne mora bit puno lipa, samo da je zdrava i poštena. Ne, još nemam djece, pa ako dobijem bar jedno, odlično! /smijeh/

Dubravka Penović (78), udovica:
– Želim praunuka! Naravno, na to ne mogu utjecati, pa to ne mogu nazvati ni odlukom, ali to je još jedino što mi se u životu zasad nije posrećilo. Čujte, imam odraslu djecu, a već i unučad; momci imaju dvadeset pet i dvadeset četiri godine, a djevojke dvadeset četiri i osamnaest, pa sam sretna, ima nas. Služi me i dobro zdravlje, idem na gimnastiku za stariju dobnu skupinu, i u tom smislu nemam što odlučiti, niti izmijeniti nabolje. Samo praunuče, i to je to.

Vedrana Poljak (66), umirovljena frizerka:<
– Novogodišnje odluke? Hm, pa eto, popravit životni standard, riješiti se financijskih poteškoća koje imam kao i skoro svaki građanin ove zemlje, te uz to pokušati zaposliti kćer. Zapravo, to bi bio prvi korak ka popravljanju standarda, jer kad u kući imate čeljade koje nije financijski neovisno, eto problema i minusa. Ako realiziram taj prvi plan, sljedeća odluka je jednostavna: zategnuti lice filerima i drugim kozmetičkim tretmanima, pozabaviti se sobom, dakle!

Ante Grubišić (66), umirovljeni strojarski tehničar:
– O odlukama ne mogu govorit jer mi je utjecaj nikakav, pa bi bilo što “odlučiti” zvučalo bahato. Recimo, da je do mene (a nije), odlučio bih zaposliti nevistu i kćer, obje visokoobrazovane osobe bez zaposlenja. Nevista je profesorica kemije i biologije, a kćer mi je magistra organske kemije i biokemije, i obje su na birou. Političarima i predsjednicima su puna usta programa za mlade i kritiziranja iseljavanja, a ovdje im ne nude niti osnovno zaposlenje s kakvom-takvom plaćom. Što ja onda mogu odlučiti? Ništa, samo molit’ Boga.
Debora Katunarić (37), učiteljica:
– Inače sam iz Brazila, a u Splitu živim već šest godina. Moja je odluka u ovoj 2018. godini da ću se više brinuti za sebe, paziti na zdraviju prehranu i k tomu usavršiti znanje hrvatskog jezika koji je jako težak. Imam bebu Gabrijela i moja logična majčinska odluka je da ću se puno brinuti o njemu, a ono što priželjkujem je i otići kod mojih u Rio de Janeiro jer nisam bila već dvije godine u domovini, i pokazati im mog dragog sinčića. Lijepo je u Splitu, ali mi Brazil ipak fali, zaželjela sam se familije. Eto to bi bila moja želja uz moje odluke za ovu godinu.

Marin Pivac (21), student druge godine elektronike:
– Za ovu godinu imam dvi važne odluke: prva (na koju mogu više utjecat, doduše) je da ispite na ovoj godini faksa položim u roku, i to ne bi trebao bit problem. Druga moja odluka je još važnija, ali ne mogu izravno na nju utjecat, znači odluka je da ove godine proslavim Hajdukovu titulu! Zadnji put je Hajduk bija državni prvak prije desetak godina, i krajnje je vrime da prestane ta dugogodišnja suša a klub dođe tamo di mu je i misto, na tron! Eto to su moje dvi odluke, uz Božju pomoć neka se realiziraju. Ja na faksu stabilan, a Hajduk prvak! Bolje ne mogu poželit!

Zlatka Kojić (60), prodavačica:
– Ne radim u struci, nego već jedanaest godina u Italiji kao ‘badante’, to jest njegovateljica starijih i nemoćnih osoba. Inače sam porijeklom iz Šibenika i odrasla u Postirima na Braču, ali poslom sam otišla u Pordenone, grad od šezdesetak tisuća stanovnika na sjeveru Italije. Mogu vam reći da bi moja prva odluka u ovoj godini – a odnosi se na sve ostale godine – bila ta da se iz Italije ne vraćam natrag! Lijepo mi je tamo, navikla sam, imam dobre poslodavce i stekla sam drage prijatelje. Moja je odluka ostati u Italiji do kraja života, jer ovdje samo imam problema. Evo, banka mi je “pojela” krov kuće u Postirima na Braču, da nije te muke sa krovom koju moram riješiti ne bih ni sad dolazila.

Luigi Bortoli (67), umirovljeni mehaničar:
– Iz Pordenonea sam, inače u posjetu Hrvatskoj, i nakon što sam vidio Postira moja je odluka jasna: bolje upoznati otok Brač, Dalmaciju i, po mogućnosti, cijelu Hrvatsku! Na prvi pogled sam se zaljubio u Postira, a čak nije ni turistička sezna (smijeh). Eto, što se ostalih odluka tiče, za sada ih nemam, a možda ne bi bilo ni realno pretjerivati. Ima još godina pred nama za odluke i pothvate…

 

IZVOR: slobodnadalmacija.hr

Share.

Leave A Reply