Tonka umire u centru grada, u ‘apartmanu’ bez struje i vode; Njen sin apelira na nadležne: Minjan joj pelene i hranin je, ali pitanje je do kada ću

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Kažu da više ne postoji siromaški, ribarski i radnički “Varoš kakav je nekada bio”. Kažu da je to najobičnija ješka za turiste i da su se sva varoška potkrovlja i podrumi pretvorili u “luxury lofts” i “wonderfull cellars”… Nije to potpuno točno. Istina je da su se zadnjih godina stare kamene kuće u Varošu mahom iselile od domicilnog stanovništva, potom renovirale i poapartmanizirale, međutim još ima ponešto “domorodaca” koji su ostali na didovini.

I, da, još u Varošu ima sirotinjskih potleušica, bez struje i vode i s vanjskim zahodom. I to ne bilo gdje, nego u samom srcu Varoša, u Plinarskoj, samo nekoliko metara od Kazališta, Gospe od Zdravlja, Zare…

U takvoj kući živi (iako bi ispravnije bilo napisati da umire) naša sugrađanka Tonka Hofmann. Upoznali smo je ove zime, baš u doba onoga velikog leda, tada nije bila spremna govoriti za novine. Veliku hladnoću je preživjela zahvaljujući divnom susjedu Hrvoju. Čovjek joj je dao pećicu i produžnim kabelom doveo struju iz svoga stana u njezinu sobicu, da ne umre od hladnoće. Tonka i njezin nezaposleni pedesetogodišnji sin nikada mu to neće zaboraviti.

U međuvremenu im je voda došla do grla i procijenili su da više nemaju što izgubiti. Zdravlja nemaju, stana nemaju, novca nemaju, imaju samo jedno drugo i par dobrih ljudi koji brinu o njima.

I evo nas opet u Plinarskoj, u mračnoj kući, bez stola, stolica, špakera, ormara, sudopera, hladnjaka, posuđa… Lakše bi, zapravo, bilo nabrojiti što sve ima: dva trošna kreveta – jedan iz kojega se mjesecima nije digla Tonka i drugi na kojem spava njezin nezaposleni, također bolesni sin.

Imaju i radio na baterije, nešto odjeće i posteljine, higijenskih potrepština, pelena za odrasle… I to je više-manje sve. Da, imaju i božićne “svićice” na baterije. To im je jedino rasvjetno tijelo u stanu. Sreća da ne svira “Jingle bells”, to bi ipak bilo previše.

Tonka je fetiva, rođena je 1942. u Splitu i cijeli život je provela po podstanarskim stanovima u Varošu. Udavala se dva puta, a život joj je, kaže nam, gotovo izgubio smisao nakon što joj je 2013. godine preminuo voljeni sin Željko Lendić, pa je ostala živjeti sama s mlađim sinom, koji nas moli da mu ne spominjemo ime. Kao da mu je ionako malo muke i bez povlačenja po novinama.

Njegov brat Željko bio je dragovoljac Domovinskog rata, ronilac, odlikovao ga je Franjo Tuđman za poseban doprinos…, ali sve to nije pomoglo njegovoj obitelji da riješi stambeno pitanje. Naviknuli su se biti podstanari, ali podstanarstvo je bilo lakše podnositi dok su u kuću stizala redovita primanja i dok nije ušla bolest kroz trošna vrata Plinarske 18, u susjedstvo luksuznih apartmana i vila za odmor.

– Ne tražin od ove države ni grada ništa šta me ne pripada, ali i sam san bolestan čovik i bojin se da se više neću moći brinuti o sebi ni o materi. A ona bez mene ne može. Misecima se nije ustala iz kreveta, minjan joj pelene i hranin je, ali pitanje je do kada ću, jer posljednjih dana umiren od strašnih bolova u nozi, a osta san bez zdravstvenog – kazuje nam Tonkin sin, bivši škveranin s 27 godina radnoga staža u “Brodosplitu” i 44 dobrovoljna davanja krvi.

Tolikima je pomogao u bolesti kao dobrovoljni davatelj, a sada je ostao bez zdravstvene zaštite jer nema riješeno prebivalište.

– Mi živimo u ovom stančiću zahvaljujući dobroti vlasnice stana. Ovo je sve skromno, ali barem ne plaćamo ništa… Tražili smo od Grada socijalni stan, kažu da nema; socijalni radnik nije godinama bio kod nas, ni liječnik, ovo je sve “ajme majko”. Otkad sam 2008. dobio otkaz u škveru, živimo od male mirovine i ja skupljam boce. Tuga – kaže Tonkin sin, svjestan da će teško do pristojnog podstanarskog stana u Splitu. To su sad ionako sve turistički apartmani…

Za Tonku bi možda bilo idealno da joj se nađe smještaj u kakvom domu, ali ona to ne želi ni čuti.

– Ne idem nigdi bez svoga sina – u jedno je Tonka sigurna.

Na koncu, sigurno će se naći dušebrižnici koji će komentirati “di im je bila mladost” i da su “sami krivi za ovakvu sudbinu”, i možda će dijelom zaista biti u pravu. Ali, jedno je ipak sigurno: nitko ne zaslužuje živjeti ni umirati kao Tonka. Nitko ne zaslužuje čekati smrt u Plinarskoj, u centru centra staroga Splita, na trošnoj postelji u stančiću bez struje i vode… Baš nitko.

IZVOR: slobodnadalmacija.hr

Share.

Leave A Reply