Kalendarski različito vrijeme slavljenja Božića krajem 2025. i početkom 2026. godine još jednom nas je podsjetilo na postojeće razlike između dviju velikih grana kršćanstva – zapadne Katoličke crkve i istočnih Pravoslavnih crkvi, između kojih se u hrvatskoj sredini osobito ističu Srpska pravoslavna crkva, zatim Crnogorska te Makedonska pravoslavna crkva. Naime, u istočnom kršćanstvu (pravoslavlju), crkvena organizacija nije ustrojena univerzalno (kao u Katoličkoj crkvi), nego prema načelu državnih granica.
Grigorij Ivanovič Maksimov – hrvatski patrijarh Germogen (1861.-1945.) s klerom Hrvatske pravoslavne crkve krajem 1944. godine; Simbol kratkotrajne Hrvatske pravoslavne crkve osnovane (i zatrte!) tijekom II. svjetskog rata – Ideja o osnutku HPC nastala je još u drugoj polovici 19. st., dok danas djeluje udruga Hrvatski pravoslavni centar koja je svoj zadnji božićni domjenak održala upravo u Splitu 6. siječnja 2026. godine!
Stoga umjesto jedne zajedničke Pravoslavne crkve, postoji više njih, pri čemu su vezane uz postojeće države: Srbiju, Crnu Goru, Makedoniju, Grčku, Ukrajinu, Rusiju…itd. Zanimljivo je kako je u kratkom periodu 1942.-1945. postojala i Hrvatska pravoslavna crkva koju su krajem II. svjetskog rata jugoslavenske komunističke vlasti brutalno zatrle, a njezina mitropolita Germogena osudile na smrt strijeljanjem. No, povijest pravoslavlja u Splitu je puno duža, a seže sve do bizantskih vremena.
Lokacija izgradnje predviđene srpskopravoslavne crkve/hrama svetog Save (Rastka Nemanjića) u odnosu na Marmontovu ulicu: dok je u Splitu 1890. broj pravoslavaca bio zanemariv doseljavanjem je do 1933. narastao na čak dvije tisuće. Stoga je Srpska pravoslavna crkva 1933. stekla ovo gradsko zemljište, na mjestu kojega je namjeravala podići monumentalni hram
Upravo na području tog moćnog carstva pravoslavno kršćanstvo se stoljećima razvijalo i imalo primat još od velikog crkvenog raskola 1054. godine. Pritom su bizantski carevi još od začetaka Splita pa sve do 12. st. povremeno vladali gradom, dok su se formalne vlasti odrekli tek 1189. godine. Za vrijeme mletačke uprave u Veneciju je 1577. preneseno sjedište Filadelfijskog (pravoslavnog) mitropolita pod čijim su vodstvom bili i pravoslavci u Splitu i ostatku mletačke Dalmacije (tada većinom grčkog podrijetla!).
Spomen ploča podignuta 1993. na sklopu građevina koje okružuju predviđeno mjesto izgradnje srpskopravoslavne crkve, a označava položaj nekadašnjeg ženskog benediktinskog samostana Sv. Marije de Taurello i starohrvatske crkve Sv. Marije na mjestu kojih je u prvoj polovici 20. stoljeća trebao biti izgrađen hram Srpske pravoslavne crkve; Oznaka ulaza i današnje stanje građevine
Tako je nastala dalmatinska episkopija kojom je primjerice od 1685. do 1713. upravljao filadelfijski mitropolit Meletij Tipaldi – rodom Grk. Ta je episkopija sve do 19. st. zadržala svoju samostalnost, a potom se organizacijski uklopila u Karlovačku mitropoliju te naposljetku 1920. u Srpsku pravoslavnu crkvu, koje je i danas dio. Pritom se za srpske pravoslavce u Splitu od 1935. nastojao izgraditi monumentalni hram Sv. Save visok čak 28 metara. Međutim, radovi su prekinuti 1941., a do tada su izgrađeni zidovi i stupovi visoki 8 metara, koji i danas stoje u samom središtu Splita!
autor: Mate Božić – jedan od pokretača splitskog povjesničarskog društva „Toma Arhiđakon“, historiografskog časopisa „Pleter“ i teološko-filozofskog časopisa „Odraz“. Član Hrvatskog grboslovnog i zastavoslovnog društva te koautor sveučilišnog udžbenika iz heraldike. Koordinator projekta arheološkog turizma “Regnum Croatorum”, voditelj “Škole heraldike” (Klis) i “Male škole filozofije” (Solin); (ko)autor niza znanstvenih studija i članaka objavljivanih u zbornicima, magazinima i časopisima te kolumni web-portala, uključujući i Portalsplita.com
