Kolovoz 2026. godine je mjesec kada imamo priliku promatrati pomrčinu Sunca – koja je kao fenomen u hrvatskim krajevima prvi put zabilježena upravo u Splitu – ali i na tzv. dan Crne vrpce (23. kolovoza) prisjetiti se žrtava svih totalitarnih sustava koji su hrvatskim krajevima prohujali 40-ih i 50-ih godina prošloga stoljeća. Moglo bi se reći, kao što pomrčina Sunca kao fenomen ljudima dokida prirodno svjetlo, tako i totalitarizam u ime ideologije čovječanstvu oduzima ljudska prava, a osobito slobodu!
Tri istaknuta primjera totalitarnih postupaka jugoslavenskog komunističkog režima: namješteni sudski proces zagrebačkom kardinalu bl. Alojziju Stepincu 1946. godine; zatvaranje i ubojstvo Andrije Hebranga 1949. godine (rehabilitiran 1990.); Goli otok (fotografija snimljena 1951.-1953. sa simbolom petokrake) – koncentracijski logor i zatvor na otocima Goli i Sv. Grgur između otoka Raba i kopna
Na jedan takav zaboravljeni slučaj podsjetila nas je početkom srpnja ove godine poništena presuda Vojnog suda Komande grada Zagreba iz lipnja 1945. kojom je, između ostalih, na „kaznu smrti strijeljanjem, trajan gubitak gradjanske časti i konfiskaciju imovine“ osuđen splitski svećenik Kerubin Šegvić (1867. – 1945.) kojemu se na teret stavljalo i to što je: „propagirao svoje ‘teorije’, izdavanjem knjiga za vrijeme okupacije o gotskom porijetlu Hrvata na više jezika (talijanskom i njemačkom)…“.
Šegvić se rodio 1867. u Splitu, teologiju je završio 1890., a 1895. počeo studirati slavistiku. Iako nije bio povjesničar po struci zastupao je teoriju o gotskom podrijetlu Hrvata pozivajući se na podatke Tome Arhiđakona, čije je djelo izučavao: „Die gotische Abstammung der Kroaten“ (Gotsko podrijetlo Hrvata), 1936. (drugo izdanje iste studije na talijanskom 1941. i posljednje izdanje na hrvatskom jeziku u Splitu 1997. godine)
Nadalje, u obrazloženju presude stoji: „Literate kova Kerubina Šegvića, razvijali su razne teorije o rasama i prikazivali Hrvate gotima, a ne slavenima…“. Prema tome vidimo kako je jednom totalitarnom sustavu – u Hrvatskoj i Jugoslaviji po završetku II. svjetskog rata – osuđujuće bilo i samo „propagiranje“ te “razvijanje teorija“ odnosno iznošenje rezultata jednog znanstvenog rada povjesničara Šegvića. Naravno, samo utoliko ukoliko su njegove spoznaje predstavljale izazov konceptima jednog totalitarizma.
Nedavno rehabilitirani Kerubin Šegvić je, uz djela iz hrvatske prošlosti (studija o njegovom sugrađaninu Tomi Arhiđakonu iz 13. stoljeća) i povijesti književnosti („Kratka povijest hrvatske (srpske) književnosti, 1911.), pisao i povijesne romane („Lopudska sirotica“, 1903.; „Posljednji Kotromanići“, 1905.) u duhu neohistorizma, koji odražavaju zanimanje za usmenu i pučku predaju
Treba se zapitati zašto je tadašnjem jugoslavenskom komunističkom režimu bilo „neophodno“ strijeljati jednog teologa, povjesničara i književnika u njegovoj 79. godini života i to upravo iz ovih razloga? Odgovor se može pronaći u definiciji svakog totalitarizma kao političkog režima utemeljenog na sveobuhvatnoj ideologiji i teroru koji kontrolira sva područja ljudskoga života, a čemu je primjer i navedena presuda suda iz lipnja 1945. godine. Za kraj treba napomenuti kako je predsjedniku toga suda Vladi Ranogajcu – vjerovali ili ne – još uvijek posvećena jedna ulica upravo u Zagrebu!
autor: Mate Božić – jedan od pokretača splitskog povjesničarskog društva „Toma Arhiđakon“, historiografskog časopisa „Pleter“ i teološko-filozofskog časopisa „Odraz“. Koordinator je projekta arheološkog turizma „Regnum Croatorum“, voditelj “Škole heraldike” (Klis) i “Male škole filozofije” (Solin), programski suradnik Matice hrvatskih iseljenika – podružnica Split te (ko)autor sveučilišnog udžbenika iz heraldike, niza znanstvenih studija i članaka objavljivanih u zbornicima, magazinima i časopisima te kolumni na web-portalima Kastela.com i Portalsplita.com
