Ljudska opčinjenost zvijezdama i nebeskim svodom je vrlo drevna, pa su tako stari Kaldejci, najvjerojatnije još u III. tisućljeću pr. Kr., zaključili kako kretanja nebeskih tijela značajno utječu na sudbinu ljudi. Potom se u starom Babilonu razvila i astrologija koja je sve do prosvjetiteljstva ujedno označavala i astronomiju kao znanost. Pritom je vrlo bitno bilo praćenje položaja Sunca i Mjeseca, a osobito njihovih pomrčina. Naime, te su pojave – kao i kometi – smatrani predznakom nesreće, primjerice smrti vladara.
„…godine Gospodnje 1239. trećega dana početkom mjeseca lipnja…“ datacija pomrčine prema Tominom djelu Historia Salonitana (lijevo); Prikaz putanje pomrčine 3. lipnja 1239. od Portugala do Bugarske i detaljan prikaz u hrvatskim krajevima (desno) – Sunce je tada u Splitu bilo u potpunosti zaklonjeno Mjesecom više od 5 minuta s maksimumom eklipse u 12:36 h, dok je početak pomrčine bio u 11:17 h, a završetak u 13:51 h (prikaz i izračun – NASA)
Zanimljivo je kako je datum prve opisane pomrčine Sunca uočene u hrvatskim krajevima vrlo dobro poznat. Bilo je to 3. lipnja 1239. godine, a zabilježio ju je kroničar Toma Arhiđakon u svojem djelu Historia Salonitana sastavljenom upravo u Splitu sredinom 13. stoljeća i to sljedećim riječima: „…cijelo se Sunce zamračilo, umjesto prozračne vedrine nastala je tama i pojavile su se zvijezde na nebu kao da je noć, a neka je veća zvijezda svjetlila pored Sunca sa zapadne strane…“
Prikaz sukoba kršćanskih snaga s Mongolima negdje na području Austrije 1241. godine nakon ugarsko-hrvatskog poraza na rijeci Šajo 11. travnja 1241.; Detaljan prikaz putanje potpune pomrčine Sunca 6. listopada 1241. vidljive u hrvatskom krajevima sa središnjom linijom u blizini Splita – toga dana Sunce je bilo zaklonjeno Mjesecom gotovo 4 minute, a maksimum eklipse u Splitu je bio točno u 12 sati 9 minuta i 43 sekunde (prikaz i izračun NASA-e, desno)
Toma navodi kako su se ljudi uznemirili toliko da su smatrali kako je nastupio „smak svijeta“, dok se iste godine mogao vidjeti i komet „na sjeveru iznad Ugarskoga Kraljevstva“ kao predznak nekog velikog događaja. Arhiđakon je u srednjovjekovnom duhu ova zbivanja povezao sa skorašnjom katastrofalnom najezdom Tatara tj. Mongola iz Azije koji su ugarsko-hrvatsku državu napali 1241. godine. Nakon za Mongole pobjedonosne bitke na rijeci Šajo uslijedila je još jedna pomrčina – 6. listopada 1241., koju također u svojem djelu bilježi splitski kroničar.
Fotografije triju faza pomrčine Sunca koje je 1861. snimio D. A. Parčić (snimke su nastale dagerotipijom pa su lijeva i desna strana zamijenjene). Prema izračunu NASA-e djelomična pomrčina Sunca vidljiva u hrvatskim krajevima započela je u 14:04 h, a završila u 16:12 h s maksimumom eklipse u 15:11 h (potpuna pomrčina je tada bila vidljiva primjerice na području Peloponeza – crvena crta u okviru prikaza putanje desno, izvor: NASA)
U Tominoj kronici se tako može pročitati: „sva se atmosfera smračila i sve je obuzeo velik užas“, baš kao i u vrijeme prve pomrčine. Stoljećima nakon prvih opisa tih astronomskih fenomena viđenih u hrvatskim krajevima, pojava djelomične pomrčine Sunca snimljena je (uz postupak dagerotipije) u Zadru upravo na Staru godinu (31. prosinca) 1861. godine. Autor tih fotografija – koje ulaze čak među pet svjetskih najranijih snimaka toga fenomena uopće – bio je hrvatski jezikoslovac i franjevac Dragutin Antun Parčić (1832.-1902.) s otoka Krka.
autor: Mate Božić – jedan od pokretača splitskog povjesničarskog društva „Toma Arhiđakon“, historiografskog časopisa „Pleter“ i teološko-filozofskog časopisa „Odraz“. Koordinator je projekta arheološkog turizma „Regnum Croatorum“, voditelj “Škole heraldike” (Klis) i “Male škole filozofije” (Solin), programski suradnik Matice hrvatskih iseljenika – podružnica Split te (ko)autor sveučilišnog udžbenika iz heraldike, niza znanstvenih studija i članaka objavljivanih u zbornicima, magazinima i časopisima te kolumni na web-portalima Kastela.com i Portalsplita.com
