Čega više prodate ode, mlika ili pive? – pitamo mlađahnu prodavačicu u dućanu u Kijevu, sve nekako predmnijevajući odgovor kakvi smo i dobili.
– Normalno, pive! Ko će pit mliko kad ode nema male dice! – veli nam. Pive ode toliko da je Lidiju Slavić, načelnicu općine, dok je još radila u dućanu, momak šta in je dovozija piće pita:
– Šta vi ode radite s ovolikon pivon?
– Kupamo se u njoj! – rekla bi, a on bi odgovara:
– A bogami, kolko je samo ja dovezen, komodno bi i mogli!
Kuri hmeljni napitak kao da u općini koja se smjestila u plodnoj dolini između Svilaje i Dinare žive Česi ili Nijemci, a ne kršni i stameni Hrvati kojima je – u lipom broju slučajeva – draža piva nego žena
I u tom im smislu nije nikakva dilema crna ili plava, nego prije – ‘karlovačko’ ili ‘žuja’. Je li istina?
– Je, istina je, rekla san da u Kijevu ima dosta momaka iznad trideset, četrdeset godina, ali da više vole gajbu pive nego žene, brak i djecu. Ali san isto tako rekla da je takva situacija, što se demografske slike tiče, i diljem Hrvatske.
Eto, baš to, da je mnogima draža piva nego žena, neki dan san čula na TV-u od jednog Ličanina. Znači, i kod njih je isto. Mislim da je najveći problem što ljudi ne žele odgovornost koju ženidba i obitelj nose sa sobom.
Žena? A ko će je (h)ranit, pitaju me.
Ne tribate je vi ranit, ist će ona sama, velim im ja – kaže nam načelnica, kojoj na prvu sjeda naša ideja da bi najbolje bilo da se općina Kijevo bratimi s Kijevom u Ukrajini.
U našem Kijevu ima puno “starih momaka”, stiglih i prestiglih za ženidbu, a u njihovu Kijevu puno lipih, zgodnih cura za udaju.
– Ovdje smo prije dvije godine, u našem KUD-u, imali jednu gospođu iz Ukrajine koja se iznenadila kada je vidjela grb naše općine. Žuta crkva na svijetlo plavoj podlozi, ista kombinacija boja kao i na ukrajinskoj nacionalnoj zastavi.
A i njihova narodna nošnja ima otprilike istu vezenu košulju kao i kijevska ženska nošnja, i to je još nešto što je nju oduševilo, pa sam joj i poklonila u ime općine monografiju u kojoj su opisani tradicija i običaji Kijeva i Kijevljana – priča nam načelnica, potvrđujući, zapravo, da su u tom smislu neki, makar neformalni kontakti, kako vidimo, već uspostavljeni.
Što će iz toga nastati, vrijeme će pokazati, ali da u Kijevu nemaju vremena za gubljenje, vidljivo je već i po službenim brojkama. Tu je po zadnjem popisu stanovništva 416 duša, a stvarno vjerojatno i puno manje – možda do nekih 350. Na 75 kilomatara kvadratnih. A starih momaka, neoženjenih, ima točno, veli nam načelnica, slovima i brojem – čak 63.
– To je bez Validžića, Glavaša, ovog dijela Podinarja, iako bi se možda i tu našao koji, ali išli smo od nekih 55 godina starosti pa do dvadeset, ove momke ispod dvadeset godina nismo uopće brojili – veli Lidija, koja je u Kijevo zaljubljena, a do prije nekih dvadesetak godina nije ni znala gdje je. Ne bi ni čula za njega da na njezinu rodnom Danilu nije bio župnik fra Petar Teskera, rodom iz Kijeva.
U Kijevu je došla 97. sa sadašnjim mužem i kumom, koji su rodom Kijevljani, i odmah se zaljubila u njega.
– Ja bih ovdje živjela – rekla sam čim sam vidjela ove planine.
– Ti nisi normalna, pa ćeš iz Šibenika ode doć.
– Ali ja jesan došla.
– Kijevljana vam ima svugdje više nego u Kijevu. Od Zagreba, Osijeka, Slavonskog Broda, Virovitice, tamo ima naročito puno ljudi iz Validžića i Glavaša, koji, usput, ni danas nemaju vodu, pa im je vozimo cisternama. Kijevo se učetverostruči nakon 15. lipnja, kad se Kijevljani sa svih strana svijeta sjate na svoja ognjišta. I svugdi su se Kijevljani snašli, završili škole, situirali se, dobro pozicionirali.
U Kijevu ih je najmanje, ali to je i razumljivo ako se zna povijest. Ode su van se tri puta u prošlom stoljeću gradili domovi iz temelja – tri puta crkva, tri puta škola, tri puta kuća. Kad ti tri puta u stoljeću neko sruši i zapali kuću, pa kad je gradiš iz temelja, poslije Prvog, Drugog i sada Domovinskog rata, onda to mora ostaviti traga.
Pa, Kijevo je početkom prošlog stoljeća imalo više stanovnika nego uže područje Knina – priča načelnica, ističući kako se demografska erozija u Kijevu dogodila i prije Domovinskog rata i golgote koju je ovaj kraj u njemu prošao.
Kijevljani se nisu mogli zaposliti u Kninu, nego su mahom išli u Kaštela i Solin, Vranjic, u cementare, u “Salonit”.
– To što nismo imali nikakvih pogona, ni industrijskih ni gospodarskih, to je danas naša šansa – u ekološkoj poljoprivredi, proizvodnji zdrave hrane, turizmu, netaknutoj prirodi, planinama. Imamo OPG-ove, braniteljske zadruge, KUD s 95 članova, sportska društva, lovačku udrugu, planinarsku udrugu “Sinjal”.
Općina Kijevo izradila je projekt i gospodarske zone, i poljoprivredne zone, i novog naselja, i novoga groblja, ali sve to zapinje na Ministarstvu državne imovine, a prije na DUDI-ju, jer nikako do rješenja da se zemlja koja katastarski pripada Kijevu prepusti Općini u vlasništvo, da se može staviti u funkciju i privesti svrsi, da ne bude više na Hrvatskim šumama. To ganjamo od 2008. godine, ali nikako to riješiti. Kad to riješimo, onda ćemo početi rješavati i problem radnih mjesta… – ufa se načelnica.
Koja očekuje da će s radnim mjestima početi lakše nicati i mlade obitelji, dolaziti nevista i s njima i dica. Eto, i četverogodišnja škola im je spala na jedno slovo, jednu jedinu učenicu. S dvije klupe. I tri učionice u prizemlju. U školi koja ukupno ima sedam učionica i tri kabineta. Cinici bi rekli – kakav raskošan obrazovni standard!
– Ma đavlu ti daj to sve, namin ode triba Gangster, oni iz Imotskog, šta ženi i namira. Triba čoviku dat zemlju i teren mukti da napravi kuću, pa nek onda ženi i udaje. Samo bi ode ima posla za cili život! – veli nam šarolika ekipa koja sidi s pivon isprid dućana i škole. Ekipa većinom neženjena.
– Šta se ne ženimo? A koja će doć ode, brajo? Nema danas takve koja će ti doć na selo ako nemaš bazen, jahtu i malo bisnije auto…- veli nam Božo Maloča, a drugi mu dobacuje:
– Pa imaš mirovinu!
– Mirovinu? Pa to bi ona skašila za nedilju dana!
– Samo ti njoj daj karticu i pin. I ne beri brigu! – javlja se treći, dok Rade Crnogorac iz Polače dodaje kako ima jedan njegov prijatelj, dobrostojeći, koji ima 200-300 ovaca i ne bi žalio ni para ni ničega, ali da je mlada iz prve ruke.
– Pa ko će dat više iz prve ruke – velim mu ja.
– Osim toga, ako žena ima godina, i nije iz druge ruke, nešto s njom nije u redu, jel tako? – svituje se s nama Rade. U čijoj Polači također ima barem 50 starih momaka. Ili utučina, što bi rekao Maloča.
– Ne znaš šta je utučak? Jalovi ovan, bogati! – smije se.
Prošao je Božo sva ratišta, di je bila Četvrta brigada, bio je i on, u uniformi je bio od 91. pa do 2004. godine. I sad evo baš gleda na televiziji svog kolegu Miru Bulja. Njega još i može slušat, ali ove druge ne može, odma se, veli, iznervira.
– Pa šta gledaš Sabor kad se živciraš? – pita ga načelnica, a on nju pita šta će mu kupit za rođendan, bit će mu ravnih 45 za deset dana.
– Gel za brijanje, pak žileta i ‘old spajs’ da se mogu namirisat. Možda se onda koja i zaleti – veli nam Božo dok ostatak ekipe i nije baš bio zainteresiran za publicitet. Oće oni pričat, ali bez slikavanja. I bez imena…
– Đava ti podatke odnija, ostavi olovku, to ni u poreznoj više ne upotrebljavaju… Uzmi, popij pivu…
U Bajanima je i baba Boja, 85 joj je na leđima, ali ne smeta joj za motiku. Pitamo i nju za mišljenje…
– Zašto se stari momci ne žene? A moj sinko, stari cura nema, njiovi vršnjica nema, a da i ima, oni takve neće. A mlade cure neće za stare. I to ti je! – veli Boja.
Rekli bi Crnogorci – mudra baba, govori ka Njegoš. Svaka joj ima mista. A opet sve mogu razumit, al da se kijevski poštar Branko Jale Bajan nije oženio… Okretan, elokventan, lipo stavljen i sastavljen, pametan i načitan…
– Pa bar si ti, Branko, kao poštar, imao priliku? – pitam ga, a Jale se smije:
– Moj problem i jesu prilike, šta ih je bilo malo previše!
Eto, tko bi rekao da je u općini u kojoj se načelnica udavala dvaput, i u županiji u kojoj se župan ženio triput, neki problem oženiti se…
IZVOR: slobodnadalmacija.hr
