Što mu vrijedi pogled ‘od milijun dolara’: ratni invalid ne želi napustiti potleušicu na elitnim Mejama

Google+ Pinterest LinkedIn Tumblr +

Hladni zimski dani uvijek su imali posebnu draž, pogotovo u blagdansko vrijeme, kada grad zatreperi okićen božićnim ukrasima, a mrzli zrak “štipa” obraze.
Tada je pravi užitak nakon šetnje na svježem zraku doći doma, skinuti čizme, šal, kapu, presvući se u toplu i udobnu odjeću, protrljati hladne ruke ispred grijalice, leći na kauč i pokriti noge dekicom. Sve su to “sitnice” koje skupo plaćamo, a malo primjećujemo. No, postoje oni koji nemaju priliku skupo platiti toplinu doma, jer jedva da mogu sebi priuštiti dom, a kamoli da je još i zagrijan. Takvih je mnogo, a jedan od njih je i Tomislav Mojtić, naš 60-godišnji sugrađanin sa statusom ratnog vojnog invalida, koji svake godine odlazi u Caritas po drva za ogrjev. Međutim, kaže da ove godine nema dovoljno drva za utopliti se u danima kada zima uštipne za obraze i rashladi zidove. Zato smo ga odlučili posjetiti, porazgovarati s njim i doznati nešto više o tom problemu.
Da ne bi puno pojašnjavao kako doći do njega, izišao nam je u susret i dočekao nas na Mejama, na Meštrovićevu šetalištu. U jednoj ruci štaka, a drugu pruža i snažnim stiskom pozdravlja goste. Otvorio je trošna drvena dvorišna vrata i ponudio nam da uđemo. Na prvoj etaži zemljišta nalazi se velika rupa, pretpostavljamo da je trebala poslužiti za temelje kuće koja se nikada nije izgradila. Stepenicama se penjemo na višu razinu terena, gdje nam u oko upadaju pokvarene perilice rublja – vjerojatno je mislio da će mu jednoga dana poslužiti za dijelove – kao i dva mopeda, uništena od zuba vremena.
Prostor je pretrpan građevinskim materijalom, kantama s bojom, cijevima… Međutim, kada smo se okrenuli prema moru, imali smo što vidjeti, od pogleda zastaje dah. Identičan je onome s terase Galerije Meštrović. Sve što se nalazi na toj zapuštenoj parceli ne vrijedi koliko taj pogled “od milijun dolara”, na kojem bi mu svi pozavidjeli. Puteljkom nas gospodin Tomislav vodi do grubo zidane trošne kućice bez krova, samo na dijelovima obloženom plastičnom ceradom kako bi se zaštitio od kiše. Pomislili smo da je to njegovo mjesto gdje bježi od svijeta i popravlja sitnice kako bi skratio umirovljeničke dane, međutim, s prvim korakom u unutrašnjost potleušice shvatili smo da je to njegov dom.

Nekoliko vrsta tapeta grije prohladnu kuću, mala kuhinja, za njega dovoljna, te stolić s tri sjedalice pokraj kojeg je peć na drva. Na staroj mikrovalnoj pećnici stoji maleno božićno drvce koje daje dojam topline. To je Mojtićev dom. Ponudio nam je da sjednemo. Priča nam o birokraciji, o papirima koje mora prikupiti kako bi nastavio primati barem minimalnu naknadu koja mu je zakonom zajamčena.
Nismo ni započeli razgovor, netko kuca na vrata. Djevojka je to koja mu u “gamelama” donosi nekoliko srdela i malo blitve – njegov ručak. Tomislav sretan što je vidi, pokazuje na nju i kaže: – Kad ja umren, sve ovo njoj ostaje – uz osmijeh nam govori, a djevojka se smije već poznatoj priči i pozdravlja nas.
Tomislav sjeda s nama za stol i ne duži, pojašnjava u čemu je problem. – Dobija san preporuku župnika i s njon san otiša u Caritas kako bi dobija drva za ogrjev. Svake godine dobijen dvije palete, a ovaj put – samo jednu. Nije mi jasno kako? – kaže naš sugovornik, pokazujući pismo preporuke fra Žarka Relote kojim moli crkvenu humanitarnu organizaciju da u skladu sa svojim mogućnostima pomogne stanovniku Meja “radi egzistencijalne situacije i uvjeta koji su nepromijenjeni”.
– Nakon šta san to pismo dostavija, ravnateljica “Caritasa” me nazvala i rekla mi da dobivan pomoć od Grada i kako ove godine iman pravo na jednu paletu drva – ističe Mojtić i napominje kako već posljednjih pet godina iz Banovine prima jednokratnu pomoć u iznosu od 950 kuna koja služi za kupnju ogrjeva, ali i da to dosad nije utjecalo na preporuku svećenika i Caritas. No, teškoćama tu očito nije kraj, jer mu se osim zajamčene naknade od 1600 kuna u mjesečna primanja računa i kuhani obrok koji mu se svakodnevno dostavlja posredstvom Katoličke udruge “Lovret”. Naknada mu tako “na papiru” iznosi više od minimalnog iznosa, zbog čega je morao početi plaćati i dopunsko zdravstveno osiguranje.
– Donose mi spizu jer san srčani bolesnik, iman ugrađen stent – kaže Tomislav. – Kad mi sve šta dobijen uračunaju, ispada da dobivan tri iljade kuna misečno – priča 60-godišnjak koji ne prima pomoć na temelju invaliditeta, već je svrstan u kategoriju socijalne skrbi.
U Caritasu smo pokušali doznati zašto je ove godine dobio jednu paletu drva. – Nismo znali da ljudi primaju naknadu i od Grada koja se ponekad znala zloupotrebljavati i trošiti na druge svrhe. Budući da sam relativno odnedavno na ovoj dužnosti, tek sam od ove godine upoznata s tim problemom. Tako da smo počeli uzimati u obzir i pomoć od Grada. Nismo nikoga htjeli zakidati, zato smo samo na tu jednu paletu od Grada dodali onoliko drva koliko bismo inače dali – ističe časna sestra Vlatka Topalović, ravnateljica nadbiskupijske organizacije.
Međutim, premda zakon priča svoju priču i zbraja sve pomoći koje na kapaljku daje ratnom invalidu i socijalnom slučaju, surovost računanja zaboli, a prekoračenje iznosa od minimalnih 1600 kuna – šokira i ostavlja bez daha. Pokušajte se zamisliti živjeti s tim iznosom, pogotovo onda kada legnete u topao krevet i zamislite Tomislava koji pokušava ugrijati svoj skromni dom.

IZVOR: slobodnadalmacija.hr

Share.

Leave A Reply