Dok na velikim ekranima pratimo avanture antičkog junaka Odiseja u istoimenom kino hitu treba podsjetiti kako su se u proteklim desetljećima pojedini hrvatski istraživači s pravom pitali je li moguće da su se Odisejeva lutanja nakon Trojanskoga rata (oko 1250. pr. Kr.), umjesto po središnjem dijelu Mediterana, zapravo odvijala uz otocima, zaljevima i uvalama bogatu, iznimno razvedenu istočnojadransku obalu, a dijelom i ispred samoga Splita?
Prema nekim tumačenjima Odisej i njegova posada (desno) su – kako bi se domogli rodnoga kraja – plovili upravo preko splitskog akvatorija (lijevo) od Lotofaga (koje na tom mjestu spominje i grčki geograf Pseudoskilak u IV. st. pr. Kr.) do postojbine kiklopa (otoka Hvara), potom Eolova otoka (Sušac) i zemlje Lestrigonaca (ušće Cetine – Omiš)
Naime, Korčulanin Aristid Vučetić (1884.-1975.) iz Vela Luke, po struci geodet i ujedno zaljubljenik u Homerove epove smatrao je kako su „pogubni vjetrovi“ – kako se navodi u epu, grčkoga junaka na putu povratka prema rodnom otoku Itaci odbacili s južnog kraja Peloponeza daleko na sjeverozapad, sve dok zajedno sa svojom vjernom posadom nije doplovio do istočne obale Jadrana i zemlje tzv. Lotofaga. Međutim, dok A. Vučetić drži da su Lotofazi bili smješteni u Rijeci Dubrovačkoj, njegov suvremeni sljedbenik Jasen Boko ih locira nešto sjevernije.
Strašni jednooki kiklop tj. div Polifem i unutrašnjost Grapčeve špilje na otoku Hvaru u kojoj je doista bilo pronađeno šest ljudskih kostura, što odgovara broju Odisejevih mornara koje je Polifem uhvatio i ubio. Na tom su lokalitetu utvrđeni nalazi od kasnoga neolitika do brončanoga doba (ilirska keramika)
Tako Splićanin Boko ispravlja Vučetića i smatra da su zagonetni Lotofazi zapravo živjeli oko rta Ploča tj. Punta Planka na zapadnom dijelu Hilskog poluotoka – smještenog između Marine na istoku i Rogoznice na zapadu. Nadalje, nakon boravka među miroljubivim Lotofazima (poznatima po tome što su jeli lišće lotosa), Odisej se pokušavao vratiti prema Itaci putujući na jugoistok. Tako je stigao na plodni Kozji otok, odnosno do postojbine kiklopa tj. divova, koji bi prema Boki zapravo predstavljali drevne Ilire, stasom daleko više od Grka onoga vremena.
Ilustracija divova Lestrigonaca koji bacajući kamenje sa strmih klisura potapaju usidreno Odisejevo brodovlje, pri čemu je samo jedan brod izbjegao uništenje; Pogled na ušće Cetine i Omiš koji je okružen upravo takvim prepoznatljivim i iznimno strmim liticama
Nakon kobnog susreta s Polifemom – koji bi prebivao u čuvenoj Grapčevoj špilji na otoku Hvaru – Odisejeva družina se uputila na pučinski tzv. Eolov otok, koji bi vjerojatno predstavljao otočić Sušac zapadno od Lastova. Tako su krenuli put Itake i stigli do Otranta, ali su ih vjetrovi opet bacili na sjever sve do Eolova otoka. Naposljetku se Odisejeva družina zaputila sjeverno uz kopno i stigla do zemlje opasnih gorostasa ljudoždera Lestrigonaca i njihova grada Telepila smještenog na nekom ušću sa strmim liticama, gdje bi bilo mjesto današnjeg Omiša!
autor: Mate Božić – jedan od pokretača splitskog povjesničarskog društva „Toma Arhiđakon“, historiografskog časopisa „Pleter“ i teološko-filozofskog časopisa „Odraz“. Koordinator je projekta arheološkog turizma „Regnum Croatorum“, voditelj “Škole heraldike” (Klis) i “Male škole filozofije” (Solin), programski suradnik Matice hrvatskih iseljenika – podružnica Split te (ko)autor sveučilišnog udžbenika iz heraldike, niza znanstvenih studija i članaka objavljivanih u zbornicima, magazinima i časopisima te kolumni na web-portalima Kastela.com i Portalsplita.com
