Splitsku javnost su nedavno zaintrigirale neke nove predstavljene spoznaje o ocu hrvatske književnosti i jednom od najznamenitijih Splićana, književniku i humanistu Marku Maruliću (1450.-1524.), čiju smo 500. obljetnicu smrti imali priliku obilježiti 2024. – u okviru „Godine Marka Marulića”. Također, 2021. godine obilježeno je i 500 godina od prvog izdanja njegova najglasovitijeg djela „Judite“ (Venecija, 1521.), u još jednoj „Godini Marka Marulića” koju je proglasio Hrvatski sabor.
Grb Marulića – U crvenome srebrno položeno krilo nadvisuje zlatni lav u prolazu – na portalu kuće u jezgri Splita (Papalićeva 4); Suvremeni izgled grba. Splitski korijeni roda datiraju iz 12. st., dok su dvije poznate obiteljske loze Gavosolići i Pecenići, kojima je pripadao i književnik Marko. Od potonje je u 18. st. potekla i nezakonita loza nobilitirana početkom 20. stoljeća!
Tako je sredinom lipnja u Splitu održan kolokvij na kojem su predstavljeni rezultati dvadesetogodišnjeg istraživanja hrvatskog filozofa i filologa Vlade Pandžića, posvećenog ovom glasovitom Splićaninu. U knjižnici koja nosi upravo Marulićevo ime iznesena je istraživačka pretpostavka da je Marulić „Juditu“ odlučio objaviti 1521. godine upravo s ciljem obilježavanja smrti svoga velikog uzora Dantea, koji je preminuo 1321. godine. Zanimljivo, u tom bi slučaju otac hrvatske književnosti odao počast ocu talijanske književnosti!
Tekst i minijatura iz Marulićeve inkunabule u kojoj je sadržano djelo “Metamorfoze” rimskog pjesnika Ovidija – prema V. Pandžiću ilustracija koja prikazuje Ovidija (desno) bila bi autoportret Marka Marulića i najvjerniji prikaz slavnog književnika
Također, prema Pandžiću bi „Judita“ bila djelo snažno nadahnuto Ovidijevim „Metamorfozama“, a još je zanimljiviji istraživačev zaključak o Marulićevu portretu rimskog pjesnika Ovidija sačuvanom u jednoj inkunabuli Ovidijevog djela s otoka Košljuna. Naime, taj bi prikaz zapravo predstavljao autoportret samog Marulića, kojeg je suvremenik Frane Božičević opisao kao: „…osrednjeg stasa, širokih ramena, tijela ne debela već vitka, čela vesela i široka. Oči su mu bile crne, nos orlovski, lice ljupko, kose nalik na koru kestena i duge, brada ozbiljna i časna...“
Fotografija službenika Josipa Marolija (1854.-1934.), uzora za Meštrovićev poznati lik Marka Marulića. Josip i Mate Maroli – rođen 1860. u Imotskom, kojemu je austrijska vlast 1913. dodijelila plemstvo, bili su stričevići; Grb “novih” Marulića tj. obitelji Maroli uz poznati lik lava sadrži i geslo: IMMENSUM SEMPER PERPETUUMQUE BONUM (Neizmjerno i zauvijek dobro)
Time bi bile razriješene dvojbe o izgledu književnika kojeg su mnogi pokušavali portretirati – uključujući i Ivana Meštrovića. Kipar je navodno njegov lik oblikovao prema izgledu Josipa Marolija, posljednjeg muškog potomka roda Marulić. Ta se grana roda u Splitu održala do 1934., a potjecala je od nezakonite loze s početka 18. stoljeća. Tako su Marulići prestali bili splitski plemići oko 1700., da bi Josipov rođak – državni odvjetnik Mate Maroli stekao austrijsko plemstvo 1913., a pridjevak Pecenić godine 1914.!
autor: Mate Božić – jedan od pokretača splitskog povjesničarskog društva „Toma Arhiđakon“, historiografskog časopisa „Pleter“ i teološko-filozofskog časopisa „Odraz“. Koordinator je projekta arheološkog turizma „Regnum Croatorum“, voditelj “Škole heraldike” (Klis) i “Male škole filozofije” (Solin), programski suradnik Matice hrvatskih iseljenika – podružnica Split te (ko)autor sveučilišnog udžbenika iz heraldike, niza znanstvenih studija i članaka objavljivanih u zbornicima, magazinima i časopisima te kolumni na web-portalima Kastela.com i Portalsplita.com
