Stogodišnji hrvatsko-osmanlijski rat (1493.-1593.) bio je ujedno i početak kraja osmanlijske ekspanzije u Europi, dok su nakon Lepanta 1571. u bitci kod Siska 22. lipnja 1593. Turci doživjeli još jedan teški poraz na kopnu, što je označilo njihovo postupno, ali konačno povlačenje. Budući su hrvatsko-turski (ne)mirni odnosi trajali stoljećima nije čudno što su hrvatski krajevi dali mnoštvo protuosmanlijskih ratnika, u nizu kojih se na splitskom području ističe upravo Žarko Dražojević (o. 1438.-1508.).
Grbovi poljičkih Dražojevića-Jelića: na nadgrobnoj ploči starog omiškog groblja; na kući roda uz omišku župnu crkvu (danas u Muzeju grada Omiša); u kombinaciji sa znamenjem roda Dražoević iz grbovnika Korjenić-Neorića. Budući su poljički Dražojevići, poput Žarka Dražojevića – u Kružićevo doba bili istaknuti protuturski ratnici moguće je kako su preuzeli grb Kružića zahvaljujući povijesnim ili nekim rodbinskim vezama?
Zanimljivo je kako je tom poljičkom ratniku i sam Marko Marulić posvetio svoje latinske stihove u pjesmi „Ad Xarcum Draxoevium Dalmaticum“, odnosno „Žarku Dražojeviću Dalmatinskom“ u kojima je opjevao njegovu smrt sredinom siječnja 1508. godine. Naime, početkom te godine Sinju su zaprijetili Turci, što je tadašnjega splitskoga kneza potaklo da Sinjaninma u pomoć pošalje jednu jedinicu koju je predvodio Dražojević – tada starosti čak oko 70 godina, dok je njegova četa brojala oko 80 pripadnika.
Prikaz ostataka izvorne grobne ploče znamenitog protuosmanlijskog ratnika Žarka Dražojevića – s njegovim prikazom na konju, a koja se nekada nalazila položena u pod katedrale, dok je danas ispred nekadašnjeg Jupiterovog hrama u Splitu; Današnja zamjenska grobna ploča koja upućuje na mjesto ukopa poljičkog i hrvatskog junaka
Negdje između Klisa i opkoljenog Sinja vojskovođa Dražojević je sa svojom četom upao u neprijateljsku zasjedu koju je činilo čak dvije stotine vojnika te je bio teško poražen i naposljetku ubijen. Njegovo mrtvo tijelo preneseno je u Split te je Žarko bio dostojno pokopan u splitskoj katedrali prema želji njegove supruge Katarine Martinušić. No, kako legenda kaže Dražojević je u svojoj tvrđavi prilikom dolaska hranio gavrane ugniježđene na kruništu tvrđave. Tako su crne ptice Dražojeviću postale vjerne suputnice!
Ostatci slikovite uvrde Nutjak smještene uz rijeku Cetinu u blizini Trilja i brdo Mali Mosor (između mjesta Bisko i Donji Dolac) – navodno mjesto Dražojevićeve pogibije početkom 16. stoljeća. Dražojević je uz Nutjak podignuo i neke nove utvrde, a osobito se istaknuo uspješnim protuturskim akcijama. Primjerice, u svibnju 1499. je zajedno s hrvatskim podbanovima Marčinkom iz Knina i Pavlom Štrbcem Kožulom prodro u Livanjsko polje tj. na tadašnje tursko područje
Primjerice, pratili bi svaki njegov pothvat te su kružnim letom i kričanjem upozoravali Žarka na neznance. Tako se – zahvaljujući crnim pticama – vojskovođa iz brojnih okršaja vraćao neozlijeđen, dok bi pobjedu proslavljao blagujući sirovo meso zajedno sa svojim gavranima. Jednoga dana neki izdajica iz Nutjaka spriječi ptice da pohitaju u pomoć Žarku, koji tako doživi svoju kobnu smrt između Biskog i Donjeg Doca. No, slična sudbina nakon 20 godina sustigne i izdajice, dok gavrani i danas sredinom siječnja oblijeću urušenu tvrđavu Nutjak u čast i spomen na svoga gospodara!
autor: Mate Božić – jedan od pokretača splitskog povjesničarskog društva „Toma Arhiđakon“, historiografskog časopisa „Pleter“ i teološko-filozofskog časopisa „Odraz“. Koordinator je projekta arheološkog turizma „Regnum Croatorum“, voditelj “Škole heraldike” (Klis) i “Male škole filozofije” (Solin), programski suradnik Matice hrvatskih iseljenika – podružnica Split te (ko)autor sveučilišnog udžbenika iz heraldike, niza znanstvenih studija i članaka historiografsko-heraldičke tematike objavljivanih u zbornicima, magazinima i časopisima te kolumni na web-portalima Kastela.com i Portalsplita.com
