Osim sakralne umjetnosti uz splitske gradske palače ponekad se vežu i nešto svjetovnije teme, a osobito svima zanimljive ljubavne priče sretnog ili tužnog završetka obavijenog misterijom. Upravo takvu jednu štoriju zapisao je Mlečanin Giuseppe Antonio Costantini u djelu „Lettere Critiche“, objavljenom 1768. u Veneciji. Zanimljivo je kako je jedan od njenih protagonista „otac hrvatske književnosti“ Marko Marulić, ali u godinama „mladosti i ludosti“ – koje su prethodile zagovorniku kršćanskog humanizma.
Zapis o splitskoj ljubavnoj priči s tragičnim završetkom kojeg je ostavio mletački putopisac Giuseppe Antonio Costantini (oko 1692.- 1772.) prikazan na ilustraciji desno – zabilježeno je kako je Constantini u kolovozu 1710. boravio u uvali Maslinica na otoku Šolti, kao gost splitskog plemića Jurja Markića (de Marchi)
Zabilježena priča kaže kako je autor boraveći u Splitu čuo pripovijest o starom koloturniku koji se čuvao kod nekog staretinara. Naime, sprava je služila mladom Marku Maruliću i njegovom prijatelju iz roda Papalića da se noću uspnu do prozora neke ljepotice koja je bila sestra ili kći gradskoga kapetana. Kako su je obojica naizmjenično posjećivali Marulić je jednom prilikom na zamolbu ustupio mjesto prijatelju. No, nakon cjelonoćne straže u zoru je pred pisca tek pala vreća s rasječenim i obezglavljenim Papalićem!
Grbovi Ciprianisa koji prikazuju lava u propnju, postavljeni na romaničko-gotičkoj palači iste obitelji na zapadnom dijelu splitske Pjace (Marulićeva 6). Na zdanju se nalazi ukupno čak šest takvih grbova. Graditelj palače Ciprijan de Ciprianis je 1394. bio knez grada Korčule, gdje također na jednoj kući nalazimo postavljeni grb s likom lava s mačem (izvor: herald.com.hr)
Događaj je toliko prestravio Marulića da se on potom povukao na otok Šoltu gdje se, umjesto ljubavnoj požudi, odao dubokoj religioznosti iz koje su proistekla i njegova djela na latinskom, talijanskom i hrvatskom jeziku. Iako se u izvornoj priči ne navodi točno mjesto ovih ljubavnih susreta, neki smatraju kako je riječ o palači Ciprianis-Benedetti u blizini Željeznih vrata Dioklecijanove palače, budući je upravo u tom dijelu grada obično prebivao mletački zapovjednik.
Reljef sv. Antuna Velikog s likom donatora – prikazanog uz lijevu nogu svetca, kojeg je 1394. u Korčuli dao izraditi Ciprijan de Ciprianis o čemu svjedoči uklesani natpis; Grb obitelji Benedetti na zapadnom pročelju s godinom 1680., kada palača prelazi u vlasništvo toga roda – Benedetti su u Splitu zabilježeni od 1459., kao potomci Della Scala iz Verone, dok su splitski plemići postali 1671.
U prilog tome navodi se reljef djevojke i mladića na pročelju palače, koji prikazuje djevojku koja nudi figu, dok joj mladić daje jabuku – što bi mogao biti simbol iznevjerene ljubavi. No, uz taj reljef, na istoj palači nalaze se i drugi vrijedni primjeri kasnoromaničke skulpture i klesarije korčulanske klesarske radionice s kraja 14. stoljeća. Primjerice, reljef sv. Antuna Pustinjaka uz kojeg je i lik donatora – Ciprianusa de Ciprianisa, graditelja zdanja. Njega pak bosanski i hrvatski kralj Tvrtko I. imenuje: „muž pošteni i mudri, gospodin Čubrijan Žaninić, našeg dvora vlastelin i sluga…”
autor: Mate Božić – jedan od pokretača splitskog povjesničarskog društva „Toma Arhiđakon“, historiografskog časopisa „Pleter“ i teološko-filozofskog časopisa „Odraz“. Član Hrvatskog grboslovnog i zastavoslovnog društva te koautor sveučilišnog udžbenika iz heraldike. Koordinator projekta arheološkog turizma “Regnum Croatorum”, voditelj “Škole heraldike” (Klis) i “Male škole filozofije” (Solin); (ko)autor niza znanstvenih studija i članaka objavljivanih u zbornicima, magazinima i časopisima te kolumni web-portala, uključujući i Portalsplita.com
