Aktualna vijest o tome kako grad Split namjerava i na prostoru otkupljenog prvog kata jedne od najstarijih splitskih palača urediti muzejski prostor namijenjen sakralnoj umjetnosti, čime bi se dosadašnji Muzej značajno proširio, zaintrigirala je splitsku javnost. Sretna je okolnost što se na tom istom mjestu prije sedamnaest stoljeća također nalazilo zdanje posvećeno sakralnosti, ali ne muzejskoj nego upravo religijskoj. Naime, u prvo doba Dioklecijanove palače tu je bio hram božice Kibele!
Neolitska skulptura žene koja rađa dok sjedi na prijestolju s naslonima za ruke u obliku lavljih, leopardovih ili panterinih glava (oko 6 000 godina pr. Kr.), a smatra se kako predstavlja maloazijsku božicu plodnosti – prethodnicu Kibele; Sličan antički rimski prikaz Kibele (lat. Cibela), I. st. po Kr.; Kibelin ljubavnik Atis s karakterističnom frigijskom kapom
Štovanje Kibele ili „Velike Majke“ poteklo je iz Frigije (sjeverozapadni dio današnje Turske – tj. Male Azije), a izvorno se odnosilo na boginju plodnosti, začetnicu svega života, koja je u grčkoj i rimskoj religiji postala zaštitnica gradova i proročica. Sukladno godišnjem buđenju prirode, slavljena je u ophodima početkom proljeća, dok su joj pratioci bili Kureti i Koribanti. Prema mitskom pastiru i božanstvu vegetacije Atisu je gajila osobitu ljubav, što je u antici bio čest motiv likovnih prikaza, a na tu temu je Jean-Baptiste Lully 1675. i skladao operu „Atys“.
Reljef s prikazom hrama „Velike Majke“ (lat. Magna Mater) tj. Kibele, koji se u antičko doba nalazio na rimskom Palatinu; Pogled na navedeni hram sredinom 18. stoljeća (Giovanni Battista Piranesi, 1758.); Izvorni smještaj Dioklecijanova mauzoleja i poganskih hramova posvećenih Kibeli, Veneri i Jupiteru uokolo Peristila u Splitu
O postojanju Kibelinog hrama nadomak Peristila svjedočio je splitski humanist Antun Prokulijan u svojem govoru iz sredine 16. st., a smatra se kako je izgrađen kao parnjak također poganskom hramu božice Venere, čiji se ostatci i danas nalaze pod obližnjom palačom Cipci. Budući su u kripti zdanja pronađeni fragmenti zabata predromaničke oltarne ograde K. Marasović smatra kako je u ranom srednjem vijeku preoblikovana u crkvu, tj. sukladno prilikama preuzela ulogu kršćanskog bogoslužnog prostora.
Grb sa simbolom sv. Luke Evanđelista (vol s otvorenom knjigom) kao znamen obitelji Lukaris na sjevernom pročelju palače otkriven je 1957. (do tada je bio zazidan); Današnji izgled obnovljene romaničko-gotičke palače izvorno u posjedu obitelji Lukaris, koja se u Splitu spominje od 13. pa sve do sredine 17. stoljeća
Nešto kasnije na tom mjestu gradi se romanička palača patricijske obitelji Lukaris, koju u 15. stoljeću obnavlja obitelj Skočibučić. Pritom, upravo grb s likom vola kao simbola sv. Luke Evanđelista na sjevernom pročelju zdanje povezuje sa splitskim Lukarisima, a inicijali „VS“ uklesani na grbu kapitela gotičke lođe s Vladislavom Skočibučićem. Tako je kroz stoljeća unutar Dioklecijanove palača nastajala i palača Lukaris-Skočibučić, koja je upravo u naše doba postala predmet obnove, a kako vidimo i osobitog gradskog interesa!
autor: Mate Božić – jedan od pokretača splitskog povjesničarskog društva „Toma Arhiđakon“, historiografskog časopisa „Pleter“ i teološko-filozofskog časopisa „Odraz“. Član Hrvatskog grboslovnog i zastavoslovnog društva te koautor sveučilišnog udžbenika iz heraldike. Koordinator projekta arheološkog turizma “Regnum Croatorum”, voditelj “Škole heraldike” (Klis) i “Male škole filozofije” (Solin); (ko)autor niza znanstvenih studija i članaka objavljivanih u zbornicima, magazinima i časopisima te kolumni web-portala, uključujući i Portalsplita.com
