„Ima neka tajna veza…“ kaže „Bijelo dugme“ u svojoj poznatoj pjesmi iz daleke 1975. godine. Međutim, možda bi se u slučaju Splita ova tvrdnja o „tajnoj“ vezi mogla prigodno preoblikovati u „pasju“ budući nekoliko povijesnih zanimljivosti veže Split s jednom osobitom pasminom psa vezanom uz Dalmaciju – točnije, dalmatinskim psom ili dalmatincem. Tako nam je prvi podrobni opis ove drevne vrste ostavio jedan Splićanin u prvoj polovici 18. stoljeća – tada bosansko-đakovački biskup Petar Bakić!
Portret Petra Bakića (1670.-1749.) – rođenog u splitskoj obitelji kojoj je 1699. kralj Leopold I. potvrdio „staro“ plemstvo i posjed Križovljan u Varaždinskoj županiji. Međutim, grb koji im je pritom bio dodijeljen (iz grbovnika Korjenić-Neorića, 1595.) odgovara obitelji Bačić (a ne Bakić!), podrijetlom iz dubrovačkog zaleđa (desno). Zanimljivo je kako je u nakitu tog grba također prikazan pas s ogrlicom; Biskupski grb Petra Bakića na crkvi u splitskoj Dujmovači (sredina)
Naime, Petar se rodio u Splitu 1670., kao sin uglednog splitskog građanina Gabrijela, a vjerojatno je na poziv kardinala Leopolda Kolonića došao 1694. misionariti u Slavoniju i krajeve južne Ugarske tek oslobođene od Turaka. Godine 1716. imenovan je bosansko-đakovačkim biskupom, u kojoj se ova hrvatska autohtona pasmina psa uzgajala još u 14. stoljeću. Bakić je u svojim spisima 1719. naziva upravo „Canis Dalmaticus“ tj. dalmatinski pas, što ponavlja i Andreas Keczkemety 1737.!
Posljednja večera, djelo mletačkog slikara nastalo u 18. stoljeću – u pinakoteci franjevačkog samostana u Zaostrogu; Portret Francesca di Cosima II de’ Medici iz prve polovice 17. stoljeća – prikazi psa dalmatinca na ovim likovnim djelima svjedoče o novovjekovnoj popularnosti te pasmine u hrvatskim i europskim krajevima
Isto Bakićevo pripisivanje ovog psa Dalmaciji potom slijede i britanski pisci – Thomas Pennant (1771.) i Thomas Bewick (1790.), a ta se pasmina od tada i uzgajala uglavnom u Engleskoj. Zanimljivo je kako se i neki reljefni prikazi možda upravo ovog psa – koji datiraju još iz antičkog doba – također osobito vežu za splitsko područje. Naime, na prikazima ilirskog božanstva koje je bilo zaštitnik domaćih životinja, šuma, pašnjaka i izvora (s ikonografskim obilježja grčkoga Pana, odnosno rimskoga Silvana) često je bio prikazan i pas!
Prikaz psa na ulomku reljefa s prikazom božice Dijane iz Trišćenice (Dragovode?) u splitskome polju; Ulomak reljefa s prikazom Silvana s istog lokaliteta (Ante Rendić-Miočević, “Ulomci reljefa s prikazom Silvana i Dijane s lokaliteta Tršćenica u splitskome polju, 2007.); Psi na reljefu Silvana uzidanom u kuću Mikelić kod salonitanskog amfiteatra (Lara Miklobušec, „Silvanova svetišta na području salonitanskog agera“, 2017.) – Silvan je bio osobito prikazivan na širem splitskom području: Salona, Libovac, Tomića tor (Kaštela), Tršćenica, Klis i okolica, Trogir, Nugal-Barbarići (Žrnovnica)
Tijekom rimskog doba to se božanstvo (ilirski zvano Vidasus) spominje zajedno sa svojom pratiteljicom božicom Thanom koja bi mogla odgovarati rimskoj Dijani, a koja se također prikazuje s psom. Tako primjerice na ulomku reljefa božice Dijane na lokalitetu Tršćenica u splitskome polju, gdje je ujedno pronađen i prikaz Silvana. Osim toga, jedan od prvih likovnih prikaza ove pasmine nalazi se ne tako daleko od splitskog kraja – u makarskom Zaostrogu. Prema tome, kada Dino Dvornik pjeva – ništa kontra Splita, moglo bi se pridodati – Splita i dalmatinca!
autor: Mate Božić – jedan od pokretača splitskog povjesničarskog društva „Toma Arhiđakon“, historiografskog časopisa „Pleter“ i teološko-filozofskog časopisa „Odraz“. Član Hrvatskog grboslovnog i zastavoslovnog društva te koautor sveučilišnog udžbenika iz heraldike. Koordinator projekta arheološkog turizma “Regnum Croatorum”, voditelj “Škole heraldike” (Klis) i “Male škole filozofije” (Solin); (ko)autor niza znanstvenih studija i članaka objavljivanih u zbornicima, magazinima i časopisima te kolumni web-portala, uključujući i Portalsplita.com
