Naziv grada pod Marjanom nekoliko je puta kroz povijest mijenjao svoj oblik. Tako je na čuvenoj Tabuli Peutingeriani (izvorno nastaloj oko 340. godine) bilo zabilježeno ime „Spalato“, koje se s vremenom saželo u hrvatski oblik Split. Međutim, sredinom 19. stoljeća, uslijed „usklađivanja“ s tada dominantnim narodnjačkim jezičnim koncepcijama, bilo je pokušaja da se nametne „(i)jekavski“ oblik – Spljet. Naime smatralo se kako je naziv Spl-j-et jezično točnija forma od Spl-i-t (uporaba „je“ umjesto „i“).
Jasno vidljivi naziv „Spalato“ – „Tabula Peutingeriana“ prikaz rimskih putova nastao u 12. ili početkom 13. st., kao kopija izvorne karte iz prve polovice 4. stoljeća. Područje hrvatskih zemalja prikazano je na segmentima IV–VII., dok su na ovom isječku vidljivi i nazivi za Solin (Salona), Trogir (Tragurio), Trilj (Tilurio), rijeku Drinu (Drinum), Srijemsku Mitrovicu (Sirmium)…itd.
Međutim, takav jezični pristup je bio potpuno pogrešan, pa nije niti izdržao kušnju vremena. Godine 1909. splitsko općinsko vijeće (koje je od 1882. bilo u rukama hrvatskih narodnjaka) donijelo je odluku kako je službeno ime grada pod Marjanom upravo narodni naziv „Split“, a ne umjetni oblik „Spljet“, koji nikada nije zaživio. Ponovna, ali kratkotrajna izmjena, dogodila se 1941.-1943. u doba talijanske okupacije, kada se dogodio pokušaj vraćanja romanskog oblika imena grada – „Spalato“.
Biljka mjesnog naziva brnistra (žutilovka ili žutica), prepoznatljive žute boje i danas se uočava na padinama brda u okolici Splita (područje Podstrane), dok istu biljku nalazimo i kao dio ukrasne flore ispred suvremenih ostataka Dioklecijanove palače
Pretpostavlja se kako Split baštini svoje drevno ime od grčke riječi „aspalathos“ (ασπάλαθος), što označava biljku brnistru ili žutilovku tj. žuticu. Naime, kada su grčki kolonisti osnivali naselje nazvali su ga po osobitoj biljci žutih cvjetova kojom splitsko područje i danas obiluje. Zanimljivo je kako isti naziv – „Ασπαλάϑου“ – koristi i bizantski car Konstantin Porfirogenet kada sredinom 10. stoljeća opisuje znamenitosti grada, uključujući i njegove zidine.
Impozantne zidine Dioklecijanove palače (rekonstrukcija iz antičkog doba) u srednjovjekovnoj mašti bile su temelj i za izvođenje samog značenja imena grada, a u heraldičkom vidu neizostavni element svakog gradskog grba, predstavljenog bilo u srednjovjekovnom feudalnom (grb Splita iz prve polovice 14. st., kada su gradom upravljali Mlečani) ili u modernom nacionalnom obliku (grb Splita iz druge polovice 19. st., kada su upravu grada tvorili hrvatski narodnjaci)
No, tumačenje podrijetla imena grada koje donosi Porfirogenet odnosi se na postojanje palače koju je izgradio car Dioklecijan. Prema Porfirogenetovom spisu „Aspalathos“ bi značilo „mala palača“ – od latinskog „palatium“ tj. (S)palatium. Carevo tumačenje jasno govori kako je u gradu pod Marjanom tada latinski odnosno romanski jezik bio dominantan, budući se upravo iz jednog latinsko-romanskog izraza izvodilo i značenje imena grada. Grčki i latinski, potom i ostali romanski jezici u gradu pod Marjanom su odavno dio prošlosti, ali tada, kao i danas, svi bi se složili kako jednostavno – nima Splita do Splita!
autor: Mate Božić – jedan od pokretača splitskog povjesničarskog društva „Toma Arhiđakon“, historiografskog časopisa „Pleter“ i teološko-filozofskog časopisa „Odraz“. Član Hrvatskog grboslovnog i zastavoslovnog društva te koautor sveučilišnog udžbenika iz heraldike. Koordinator projekta arheološkog turizma “Regnum Croatorum”, voditelj “Škole heraldike” (Klis) i “Male škole filozofije” (Solin); (ko)autor niza znanstvenih studija i članaka objavljivanih u zbornicima, magazinima i časopisima te kolumni web-portala, uključujući i Portalsplita.com
